Nedavno smo objavili priču o problemu u vezi s kvarom aparata za radioterapiju na Odjelu onkologije Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, zbog kojeg onkološki pacijenti na zračenje moraju ići u druge gradove.
Iako se to čini kao dno našeg zdravstvenog sistema, može se ići i niže. Onkološki pacijenti sada muku muče sa pronalaskom potrebnih lijekova. Iako im ljekari propišu određen lijek koji je ključan za proces izliječenja, takvog nema ni u bolničkim ni u privatnim apotekama. I tako su pacijenti prepušteni sami sebi.
Tenzila Arnautović je 2018. godine vodila borbu protiv karcinoma dojke. Ni tada, priča nam, situacija sa pronalaskom lijekova za onkološke pacijente nije bila dobra. Isti scenarij se ponavlja i danas kada i njena sestra vodi bitku protiv raka, a i Tenzila se bori protiv tumora na hipofizi - bolesni ste, a do lijekova koji vam pružaju nadu, ne možete doći: „Ja, recimo, pijem Avamit Femaru zbog tumora hipofize, ja bez toga ne mogu. Taj lijek je najedanput nestao sa tržišta“.
Iz Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH nisu odgovorili na naše pitanje šta je uzrok nestašice. Odgovor na to pitanje je izostao i od Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH, ali su, umjesto toga, kazali da postoji mogućnost refundiranja troškova ukoliko pacijenti kupe lijekove u privatnim apotekama ili van države: „Osigurana lica koja imaju saglasnost za liječenje lijekovima čija nabavka se finansira sredstvima Federalnog fonda solidarnosti, u slučajevima defekture lijekova koji im se trebaju ordinirati, iste mogu nabaviti vlastitim sredstvima, a Federalni zavod će im utrošena sredstva refundirati“.
No, problem je što određenih citostatika nema na stanju niti u jednoj apoteci u državi. Zalihe koje imaju bolničke apoteke ljekari raspoređuju prema prioritetnosti oboljelih.
„Kako smo riješili problem? Dobili smo neku zalihu, ali smo reducirali pošto imamo protokole gdje možemo dati manju dozu pa da pokrijemo pacijente. Tamo gdje nismo mogli, gdje ide veća doza, pacijenti su nabavljali u susjednoj Srbiji ili Hrvatskoj“, objašnjava Jasmina Alidžanović, načelnica Klinike za onkologiju i radioterapiju UKC-a Tuzla.
Tako pacijenti po nekoliko mjeseci čekaju na svoju dozu lijeka. Lijekovi u našoj zemlji se, inače, nabavljaju u skladu sa listom lijekova Fonda solidarnosti putem javnih nabavki. Kada se tokom procesa naiđe na prepreku, posljedice osjete pacijenti.
„Za Sorafenib, lijek koji se odobrava na Komisiji za skupe citostatike, još nemamo informacija, rekli su početkom aprila, a on se koristi u liječenju metastatskog karcinoma jetre“, navodi Alidžanović.
Nedostatak lijekova nije jedini problem sa kojim se susreću onkološki pacijenti. Sestra naše sagovornice je tokom hospitalizacije sav medicinski potrošni materijal sama morala obezbijediti - običnu sterilnu gazu, rukavice, injekcije za trombozu...
Da sumiramo, ukoliko bolujete od teške maligne bolesti, u Bosni i Hercegovini postoji šansa da ćete, znajući koliko takve vrste bolesti brzo napreduju, svejedno čekati mjesecima na svoju dozu lijeka. Kada lijek dođe, moguće i da će vam reći da niste prioritet i da se, ukoliko ne želite čekati, sami snađete za kupovinu. Pitanje je onda - ubijaju li nas bolesti ili sistem?
