25.05.2023. u 12:27 Broj citanja: 1524 Položeno cvijeće na mezarje (groblje) ubijenih na Kapiji: Vrijeme ne liječi bol, samo se nauči s bolom živjeti
Na Banji, mjestu vječnog počivališta ubijenih na Kapiji, od jutros se polaže cvijeće i prisjeća nedužnih civila koji su poginuli 25. maja 1995. godine.
Roditelja, rodbine, prijatelja, svjedoka, sve je manje. Osjećaju tugu, bol i razočaranost jer ni nakon 28 godina niko nije odgovarao. Jedini osuđeni, Novak Đukić je na slobodi.
S vremenom se nauči živjeti s bolom, ali vrijeme ne liječi. Tako kaže i otac najmlađe žrtve na Kapiji Sandra (1992.), Dino Kalesić.
- Prolaze dani, godine, osjećaj je isti, bol ne jenjava i jednostavno, mislim da dijelim mišljenje svih nas roditelja djece nastradale na Kapiji, svih nas ranjenih na Kapiji, a to je da definitivno vrijeme ne liječi ama baš ništa.
Učimo, trudimo se, borimo se da stvorimo privid normalnih ljudi. Ne želim nikoga opterećavati svojim problemom. Nema na ovim prostorima osobe koja nema svoju Kapiju, svoju tugu i bol.
A svi na pitanje "Kako je", odgovaramo isto. Dobro je, idemo dalje, nosimo se, kao i svako.
Pokušavam iz dana u dan biti jači, normalniji, nositi se sa onime sa čime se nose hiljade ljudi na ovim prostorima i ne biti ni bolji ni gori, ni slabiji ni jači.
A da je lako nije, imam sjećanje na mog Sandra, s njim liježem i ustajem, imam svog drugog sina, Sandrovog brata Arslana, koji sad ima 12 godina. I s njim liježem i ustajem.
Nije lako kad želim biti i sa jednim i sa drugim, što prije otići Sandru biti uz njega, što duže ostati sa Arslanom biti uz njega, a ne može.
Brat ubijenog Samira Čiraka (1977), Damir, rekao je da se nakon bratove pogibije sve promijenilo. Ništa više nije bilo isto.
- Svaki događaj, i dobar, radostan i tužan, svaki put je teško. Kad se slave Bajrami, rođendani, nedostaje, kratko je rekao ponavljajući kao i drugi, koji su nekoga izgubili,
da se više nema šta reći.
Jusuf Delalić, daidža ubijenog Edina Mehmedovića (1975), kaže da mu je ostao i sjećanju cvrkut ptica kad su ubijene ukopavali.
- Bilo je tužno i teško, ja sam ga u mezar spustio. Muk, tišina, a ostale su mi u sjećanju ptice koje su pjevale. Čulo se puno ptica dok smo ih ukopavali.
Majka ubijenog Adnana Beganovića, Zekija, kaže da voli kad ga sanja.
- 28 godina, svaki dan brojiš godine svog djeteta, rođendane. Moj je rođen 21. maja 1979. poginuo je 25. maja slaveći rođendan. Šta imam da kažem, puno je roditelja pomrlo, mi smo za našom djecom oboljeli. Molim Boga da ga sanjam, bude mi lakše. Kažem nekad da je bar ostao ranjen, da sjedi, da ga pazim. Toliko je bio dobar, sportista, đak, svirao je harmoniku, teško je.
Majka ubijenog Murisa Fatušića (1980), Hava, rekla je da se sjeća svega kao da je jučer bilo. Pila je s njim kafu to jutro i više ga nije vidjela. Govorili su mu da ne izađe ali je izašao i nije se vratio.
- Kad sam čula da je pala granata, trčala sam do bolnice. Znala sam da je poginuo. Pred Gradinom je sve bilo puno, provukla sma se kroz vešeraj, došla sam do ortopedije, nisu nam dali dalje da idemo. Ležao je na ortopediji kraj radijatora, to sam vidjela na slikama poslije. Čula sam sestru kako kaže “umire dijete od 15 godina, gotovo je.” Bio je pri svijesti, rekao mi je onaj koji ga je dovukao, ostao mu je kačket u autu. Tražila sam ga, otkrivala sam djecu, zadnjeg su Kurbašića dovukli, pokrivena mu bila samo glava, noge mu mršave, ja kažem da ga otkriju, to je moj sin, a nije bio, rekla je između ostalog majka Hava Fatušić koja 28 godina boluje i misli o svemu što se dogodilo.
Brojne delegacije, kolona građana, došli su na Banju da odaju poštovanje ubijenima na Kapiji 25. maja 1995. godine,
