Novo se zelenilo, svakog ljeta,
raskrili po srebreničkoj srebrnini.
Zazvone imena onih kojih nema,
filigranski se otkrivajući znanim i neznanim.
Njihova samrtna ljepota je,
ma kakva bila,
uznositija od ružnoće života živih.
Oni su avangarda, „izabrani“.
Stigli su tamo
gdje nam je svima zapisan dolazak.
Sjeme su smrti posijane u tlu.
Dragocjenosti su davno rastureni skeleti.
A izlomljeno srebro se lahko prodaje,
u bescijenje,
pod koprenom noći.
Prenosi se i vješto skriva,
vješto mu se zatire trag.
I ne zna se čiji je posao teži:
onih bez sna i bez obraza što ga godinama pomno skrivaju,
ili onih neposustalih koji ga traže u iskonskom strahu da bi ga mogli pronaći?
Kiša, koju nebo odveć obzirno spušta,
natapa đerdane od kostiju,
razbacane pa pažljivo sakupljane.
Vlaga proizvodi patinu.
Propupavaju cvjetovi bola,
na tlu,
otežalom od smrti,
otvrdnulom od koračaja hodočasnika.
Suze nesretnih,
koji svejedno poriču nestanak onih oko čijih se humki okupljaju,
nevidljivim magnetima privučene,
nestaju u zemlji.
Ona je armirana mozaicima od tijela nevinih te stoga ne propada.
Tako ne možemo ni spoznati dubinu sopstvenog propadanja.
Spuštamo glave, a glave od srebra
stoje ponosito, čiste i uspravne.
Iako smo braća i sestre,
sram koji doživljavamo ne ostaje unutar porodice
već se širi daleko, sve dokle sežu granice obzira.
Naše napaćene duše ga prepoznavaju, otvarajući mu se,
dok krinovi od srme odzvanjaju na vjetru koji iznova opominje.
