Nevjerovatna pristrasnost u izvještavanju zapadnih medija o ratu odražava kulturološku percepciju da životi Palestinaca i Izraelaca nisu jednako važni.
Piše: Patrick Gathara
Prošlo je više od dvije sedmice od početka još jednog rata u Gazi. U nemilosrdnom izraelskom bombardovanju ubijeno je više od 6500 Palestinaca, a 1400 Izraelaca je ubijeno u napadu oružane palestinske grupe otpora Hamas na jugu Izraela.
Gledao sam medijske izvještaje o ovim događajima i zapanjila me oštra razlika između načina na koji se izvještava o ubijenim civilima na jednoj i drugoj strani.
Mnoge zapadne medijske kuće insistiraju na stavljanju naglaska na nemoralnost ubijanja i brutalnog postupanja prema izraelskim civilima, što je Hamas bez sumnje napravio, dok ublažavaju nemoralnost postupaka izraelske vojske koja neselektivno ubija palestinske civile nemilosrdno bombardujući Pojas Gaze.
U jednom upečatljivom intervjuu na BBC Newsnightu, kada je Husam Zomlot, šef palestinske misije u Velikoj Britaniji, rekao da je sedam članova njegove porodice ubila izraelska bomba, reakcija voditelja je bila da površno izrazi saučešće i odmah izjavi da „ne možete odobriti ubijanje civila u Izraelu“.
Zomlot nije spomenuo ličnu tragediju kao opravdanje za zločine Hamasa nego kao odgovor na direktno pitanje o tome šta im se desilo. Ipak, nakon tog se našao u situaciji da se od njega traži da osudi, ne one koji su ih ubili, neko one koji su ubili druge.
Vrijedi spomenuti da u svim intervjuima Izraelaca koje sam gledao, a koji su također izgubili najmilije, nisam naišao ni na jedan u kojem su žrtve pitali odobravaju li postupke svoje vlade, te distanciraju li se od etiketiranja Palestinaca „ljudskim životinjama“, kako ih je nazvao izraelski ministar odbrane Yoav Gallant. Ni od koga nije zatraženo da osudi ono što neki kontroverzno opisuju kao genocid koji je u toku i protjerivanje civila iz Gaze.
„Uslovljeni smo da ne vidimo palestinsku čovječnost jer su kolonijalizam, bjelačka nadmoć i islamofobija i dalje dominante leće kroz koje države, institucije, narodi i mediji na Zapadu posmatraju svijet (iako su, naravno, u igri i geopolitički interesi)“, objašnjava The New Humanitarian, ukazujući na razlike između glorifikacije ukrajinskog otpora ruskoj invaziji i delegitimizacije palestinske borbe protiv invazije, oduzimanja zemlje i etničkog čišćenja.
Cenzura nije dovoljno objašnjenje
Mali je broj medijskih kuća koje su postavile pitanje kako je došlo do tog da više od dva miliona ljudi bude zbijeno u mali pojas ili diskutovali o 16-godišnjoj blokadi koja je pretvorila ovu teritoriju u ono što mnogi smatraju zatvorom na otvorenom.
Ove neadekvatnosti i iskrivljenja u medijskom izvještavanju o ratu u Gazi odražavaju stvarnost koja je često zamagljena tvrdnjama o „novinarskoj objektivnosti“. Istina je da diskrecija novinara u vezi tog šta je prikladno objaviti nikada nije bila apsolutna; uvijek je bila ograničena vrijednostima i kulturom društva u kojem djeluju.
Pokojni američki medijski etičar John Calhoun Merrill, ustvrdio je da „novinarstvo jedne nacije ne može prekoračiti granice koje dozvoljava društvo; s druge strane, ne može ni puno zaostajati“.
Prepoznavanje načina na koji kultura interaktira s novinarstvom je ključno da bi se razumjele ove predrasude, od kojih su mnoge ukorijenjene u historiji. U izvještavanju o ratu u Gazi vidimo, u prvom planu, demonstraciju većinom nepriznatih društvenih ograničenja nametnutih novinarstvu.
Prisutna je očita cenzura. Mišljenja koja humaniziraju Palestince ili koja odstupaju od zvanične linije bezuslovne podrške za Izrael su potisnuta. Bilo je gušenja protesta i izraza solidarnosti sa Palestincima, prijetnji hapšenjem ljudima jer su mahali palestinskom zastavom, i pokušaja velikih tehnoloških kompanija da uklone ili uvedu tzv. zabranu iz sjene za propalestinski sadržaj.
Izvještaj Al Jazeerinog programa Listening Post sugerisao je da urednici u američkim redakcijama obeshrabruju svaki pokušaj pružanja konteksta za napad Hamasa jer bi to bilo neprijatno publici.
Cenzura, međutim, nije dovoljno objašnjenje. Kao što je Merrill rekao, novinarstvo „ne može puno zaostajati“ za društvom. Novinarska etika i moralni principi i vrijednosti kojih se drže ne pripadaju samo novinarima. Oni su prije odraz očekivanja koje šire društvo ima od medija.
U suštini, izvještaji o Izraelu i Gazi govore nam više o samim novinarima i kulturama iz kojih dolaze, nego o događajima u regiji.
Antisemitizam i islamofobija nisu jednako cenzurisani
Historijski gledano, antisemitizam i islamofobija predstavljaju dobro dokumentovano obilježje zapadne kulturne misli. Jevreji su nekada rasno profilirani i izopćeni na način na koji su to muslimani danas, rutinski podvrgnuti pogromima. Nakon užasa Holokausta, međutim, antisemitizam je u zapadnoj kulturi odbačen kao neprihvatljiv i odvratan.
Nasuprot tome, antiarapski i islamofobni sentimenti na Zapadu nikada nisu cenzurisani na isti način. Tokom proteklih nekoliko decenija, oni su dodatno pojačani „ratom protiv terorizma“ koji predvodi SAD, a koji je Izrael iskoristio kao okvir za vlastiti sukob s Palestincima.
U ovom kontekstu, nije iznenađujuće da mnogi Zapadnjaci izgleda vjeruju da priznavanje čovječnosti Jevreja mora ići ruku pod ruku sa dehumanizacijom onih koji su kodirani kao muslimani ili Arapi (ove kategorije su gotovo uvijek spojene u imaginaciji Zapada).
Insistiranje na „pravu“ Izraela da se brani čak i pred neporecivim zločinima koji datiraju od njegovog osnivanja odražava percepciju Zapada da su smrti arapskih civila prihvatljiva cijena za izraelsku sigurnost i duševni mir.
Nasuprot tome, čak i pokušaj da se spomene kontekst u kojem su se desile pogibije izraelskih civila, smatra se nedopustivim potezom – kao što je generalni sekretar UN-a Antonio Guterres nedavno i sam otkrio.
Izvještaji zapadnih medija odražavaju ovaj užasni kulturni proračun – jednostrani zahtjev za osudom, individualizacijom i humanizacijom izraelske tragedije postavljen je nasuprot predstavljanja palestinske tragedije u pasivnom jeziku i kao tragedije u kojoj stradaju neke neizdiferencirane mase.
Kritika izraelskih postupaka kodirani kao izrazi antisemitizma
Ova računica je vidljiva i u slikama smrti. Društvene mreže i TV izvještaji su puni uznemirujućih slika mrtvih Palestinaca, ali relativno malo slika mrtvih Izraelaca. Riječi i opisi poput „obezglavljene bebe“ smatraju se dovoljnim za izražavanje užasa smrti Izraelaca. Užas smrti Palestinaca, međutim, mora biti uspostavljen sa krvavim slikama.
Čitatelje i gledatelje stalno podsjećaju da zapadne vlade smatraju Hamas terorističkom organizacijom, ali ne i da grupe za ljudska prava i UN opisuju Izrael kao aparthejdni režim.
Kritika izraelskih postupaka, pa čak i pokušaj da se humaniziraju njihove žrtve, kodirani su kao izrazi antisemitizma, koji sa sobom nosi daleko težu kulturološku kaznu nego antiarapski sentiment.
Bez obzira na to, važno je uvijek imati na umu činjenicu da je kultura sama po sebi kolektivizirajući i zamagljen koncept i da ne treba pretpostavljati da kulturne koncepte prihvataju svi koji se identifikuju kao dio kulture.
Ogromne demonstracije u znak podrške Palestincima koje se održavaju u Evropi i Sjevernoj Americi primjer su ovoga. No, istina je da kultura utječe na medijske stavove, etiku i način predstavljanja kao i na ograničenja onoga što novinarstvo može napraviti.
Medijski radnici trebaju uzeti u obzir ove činjenice i preispitati etiku i profesionalne prakse osmišljene u danima kada su novinari donosili vijesti publici koja je uglavnom izgledala i razmišljala kao oni.
Danas, kada se novinski izvještaji odmah emituju širom svijeta, kulturološke slijepe tačke mogu se manifestovati kao neetične prakse, uključujući opravdanje za genocid i etničko čišćenje. Trebaju slušati i ozbiljno shvatiti ponovljene pritužbe na njihovo izvještavanje i predstavljanje događaja. To zahtijeva stepen samosvijesti koji nažalost, mnogi do sada nisu pokazali.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
