Ansambl BNP Zenica večeras izvodi predstavu "Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo". Režija Zlatko Paković
Ulaznice možete rezervisati na:
035 251 645
064 43 55 704
[email protected]
Riječ reditelja
Cijelo zdanje priznanja Borisa Davidoviča počiva na laži iscijeđenoj iz njega najgorom torturom, najprije nad tijelom, potom torturom nad savješću. Njegov isljednik, Fedjukin, zna isto toliko dobro koliko i sam Boris Davidovič da je sve to, cijeli taj tekst priznanja koji Boris Davidovič mora naučiti napamet, najobičnija fikcija. Fedjukin je tu fikcionalnu prozu samooptužbe Borisa Davidoviča sročio – kako nam svjedoči Danilo Kiš – na nekih deset gusto kucanih stranica tokom dugih noćnih sati, pišući na pisaćoj mašini s dva prsta, nespretno i sporo, jer voli sve da radi sam.
Uložio je ogroman pripovjedački napor da na osnovu fiktivnih uslovnosti izvuče logičke, realistične, dokumentarističke zaključke koji će očuvati strogost i dosljednost revolucionarne pravde i pozicije onih koji tu pravdu dijele. Dakle, pozicije onih koji tu i takvu pravdu dijele.
Ne postoje, dakle, funkcioneri u službi pravde, nego pravda u službi funkcionera. Tu nalazim sličnost tog vremena iz tridesetih godina prošlog vijeka s našim vremenom, poslije devedeset godina.
Ali, uprkos tome, vidim i jednu razliku, ogromnu razliku, na koju se danas sistematično zaboravlja. S gorčinom, sa užasom, moram reći nešto heretički, potpuno heretički i opasno. Mogu, naime, da zamislim kako se isljednik Fedjukin, staljinista, pojavljuje pred nama u našem pozorištu, u našem vremenu i da ga, to naše vrijeme, upravo on pozove na ispit savjesti. Fedjukin bi nam, dakle, mirne duše mogao reći: Dokle ćete ovako besramno lagati pred publikom? Dokle? Vama laž o komunizmu služi za opravdanje svih zločina koje svakodnevno činite u svom antikomunističkom, fašističkom, nacističkom, vjerskom, kapitalističkom maniru.
Grijesi staljinizma, monstruozni procesi, lažna svjedočenja, lažna samookrivljavanja, lažne samokritike, crna knjiga komunizma… toga su vam usta puna, a pri tom zaboravljate da kad o tome govorite, govorite o dalekoj prošlosti, ne o sopstvenoj sadašnjosti! No, kažete li ikad svojoj dragoj publici, svojoj pitomoj javnosti, koliko je miliona radnika živjelo tada životom dostojanstvenim, kakav vaša današnja robovska radna snaga ne može ni da zamisli? To danas niko više ne umije ni da sanja! Pripovijedate li o tome, vi, šeherzade kapitalizma?! Uostalom, koliko radnika i radnica imate ovdje u publici? Koliko? Da ih prebrojimo? Ni jednog jedinog. A znate li koliko je bilo radnika u publici u pozorištima iz tih mračnih vremena o kojima ovdje lažete? Znate li koliko ih je bilo učlanjeno u biblioteke i pohađalo koncerte klasične muzike? Da li se danas neka curica iz bosanske vaše zabiti može školovati za doktoricu historije umjetnosti ili dogurati do profesure na najuglednijim fakultetima, kao što je to bilo moguće u vremenima najmračnijeg staljinističkog terora? Vi ste ovdje grupica privilegovanih koja, eto, još koji dan, može sebi da priušti kartu za pozorišnu predstavu! Šta umišljate? Imate tolike identitete, a nijednu ideju pred nosom. Koliko ka-emova imate u džepu pred robovskom budućnošću svoje djece? Zašto ne iznesete jasno i glasno pred publiku golu činjenicu da živi u dobu u kojem djeca, u najboljem slučaju, mogu reprodukovati društveni status svojih roditelja, klasni status porodica iz kojih potiču. To je ta vaša bajna sloboda; to su ta vaša famozna ljudska prava! Bez ikakve mogućnosti socijalne dinamike. Osim, naravno, ukoliko vam se djeca na vrijeme ne regrutuju u političare ili kriminalce, što je kod vas, zapravo, jedno te isto. Da čujemo sad vas, građanke i građani! Šta ste spremni učiniti da se privatizovane vaše vode, privatizovana vaša zemlja i njena blaga vrate u vlasništvo naroda, da se ukinu privatne banke i da se ukinu kamatne stope?
Zlatko Paković
