Tuzlansko naselje Mosnik vrvjelo je od djece krajem 70-tih i početkom 80-tih godina.
Žagor razdraganih glasova je bio povremeno prekidan pozivima za ulazak u kuću iz raznoraznih razloga i to baš onda kad smo se podijelili "na male" na našem, prašinom pokrivenom igralištu iza crvene zgrade u kojoj su stanovali Edo Sekunda, Kabil i Nedo. Još ako je mama zvala onog čija je lopta, e to je bio baš peh.
A taman smo taj dan iz škole "izuzeli" skoro potpuno potrošenu kredu, ali još uvijek sasvim dovoljno upotrebljivu da bi na gornjim dijelovima YASSA trenerke iscrtavali brojeve na leđima.
Gužva bi nastajala uglavnom od broja sedam do jedanaest.
Svi smo htjeli biti Teka, Meske, Šećer, Huka, Ado, Cviko.
Za utakmice Slobode na Tušnju se živjelo.
Pravila su se znala.
Sačekaš prvog zaljubljenika u fudbal i Slobodu, a nije ih bilo teško prepoznati.
Zaneseno su hodali s kišobranom u desnoj i tranzistorom u lijevoj ruci, čvrsto stisnutim uz uho.
Samo nemoj glasno, da ne remetiš slušanje prenosa, ali dovoljno jasno pitaš: " Čiko, hoćetel´ me uvesti, molim Vas?".
Bez odgovora bi te natkrio kišobranom i progurao pored neizbježnog Ćazeta u plavom mantilu sa crvenom trakom na desnoj nadlaktici.
Imali smo svoje mjesto na kojem bi se skupljali nakon što uđemo na tribine za stajanje stadiona Tušanj.
Dinamo, Zvezda, Hajduk, Partizan, Radnički, Velež, Vardar, Olimpija.
Tih godina rijetki sretnici su imali Poni bicikle. Razlikovali su se po tome što su na
"guvernalu" (upravljač) imali i prednju i zadnju kočnicu, što smo zvali "specijal", ili "obični" gdje je prednja kočnica na guvernalu, a zadnja kad unazad okreneš pedale.
Vjerovali smo u priču da su Rog bicikla daleko najbolja.
Pred sami raspust Almir je dobio jednog takvog, bijelog.
Rog.
Trabalo je još prošlog ljeta, ali roditelji su imali neke druge obaveze.
Zajedno smo mu dopumpali gume i nevještim prstima zavrnuli "kapice", prethodno "opljunčiši" ventile provjeravajući tako da slučajno ne puštaju zrak.
Nije mi dugo trebalo da nakon njegove prve vožnje, dok je prolazio pored mene izustim,
"Daj krug".
Nisam morao namještati "cic" jer smo bili iste visine.
Taj krug je dodatno pojačao, kako moju želju za biciklom tako i pritisak na moje roditelje.
I isplatilo se...
Počeli su i moji krugovi na svijetlo zelenom "UNIS-ovom" biciklu oko zelenog ostrva ispod igrališta u ul. Envera Šiljka, a kasnije Fride Laufer.
Sreća je bila mjerena tonama.
Zime u Mosniku su bile vrlo konkretne.
Sanke koje su jednog novogodišnjeg jutra osvanule kao poklon uz moj krevet su se sve manje koristile.
Razlog tome su bile "slićure" koje smo pravili od gajbi u kojima se nalazila staklena amblaža.
Mogao si dobiti samo izrezanu plastiku, ili gotove "slićure". Sve je zavisilo od toga koliko si imao dragocjenih sličica, ili klikera šestoperaca.
Vrlo brzo su se i na tržištu pojavile "kupovne slićure", nešto šire i sa vezovima.
Spuštali smo se niz "Klanac", uski prolaz koji je spajao Gornji i Donji Mosnik.
Dalje se moglo nastaviti prema našim zgradama u Fride Laufer ukoliko neko iz zgrade nije izbacio pepeo baš na stazu.
Rasli smo i vrtili se zajedno sa planetom, iz godine u godinu, potpuno bezbrižno, bezazleno, dječje iskreno, nevino.
S kriškom u ruci.
Tri tone uglja bi bile unesene u podrum za jedno popodne. Nije bilo bitno kome je dovezen.
Cijena unosa je bila žica koju smo nalazili među gromadama uglja, a koja nam je služila kao municija za praćku.
Bilo je to bolno oružje od kojeg sam odustao jako brzo, jer je moja mama bila kolateralna žrtva jednog obračuna kad se vraćala kući s posla.
Iako nisam bio uključen u "razmjenu vatre", jer sam bio u kući to joj nije pravilo problem da me dobro "nariba" i da mi "nikad više ne bilo palo na pamet da me vidi s tom spravom u ruci".
Ionako sam već par dugih gaća rasparao za gumu koja nam je trebala za to "surovo" oružje.
Slike zimskih raspusta su uglavnom projekcija "Zimskih bioskopa", "Kapelskih kresova" i
"Dozvolite da se obratimo", vojno informativne emisije u sklopu koje je bio obavezan partizanski film.
Teško se bilo koje vrijeme, djetinjstvo, odrastanje, školovanje, ili obrazovanje može porediti.
Nema smisla povlačiti paralelu između različitih društvenih uređenja i ubjeđenja.
Ono što ima smisla i što predstavlja temeljnu univerzalnu vrijednost jeste odgoj.
Ova planeta nikad nije imala problema sa velikim umovima, genijalcima koji su pomjerali granice i mijenjali svijet. Nikad nam ne manjka ekstremno vrhunskih sportista pred čijim vještinama gubimo dah.
Nama nikad ne fali sjajnih ljekara, vještih vulkanizera, pravnika, ekonomskih stručnjaka, mehaničara, inžinjera, profesora....
Ovom svijetu nikad nije dosta samo dobrih ljudi.
Živjeli smo i odrastali bez LED TV, rasvjete, toplotnih pumpi, bez automobila, mobitela pa i telefona. Radili smo bez kompjutera i bili smo u formi i bez sprava za vježbanje.
Živjeli i preživjeli.
Ono zbog čega mnogi, nažalost, nisu preživjeli jesu loši ljudi. Danas, čini mi se više nego ikad, treba nam dobro.
Večeras su milioni bez doma, bez osnovnih sredstava za život. Bez slobode i s neizvjesnom budućnosti.
I to sve zbog surovosti loših ljudi.
Ako smo generacija koja skupo plaća zablude, ne dozvolimo još i hipoteku koju će nam i djeca plaćati.
Zato, umjesto čestitke, želim nam svima reći da našu djecu i unuke učimo dobrim djelima.
Lijenost je pogubna za čovječanstvo isto koliko i odsustvo empatije.
Bezobzirnost, arogancija i bahatost rađaju velike antagonizme među ljudima.
Lijepa riječ, zagrljaj i razumijevanje su pokretači dobrih djela.
Ljubomora i zavist nužno tjeraju u oboljenja.
Zajednički projekti uz toleranciju i uvažavanje dižu ljestvicu ljudskog razvoja i civilizacije.
Meni je mnogo bitnija pružena ruka protivničkom igraču koji je pao, nego korištenje prednosti zbog iste situacije kako bih poentirao.
Tad si pobjednik, zauvijek.
Ljudski um je nevjerovatno evoluirao, ali nažalost primitivni nagoni dominacije, moći i sile su jednako izraženi koliko i želja za posjedovanjem.
Pri tome, pogriješno kodirani razum ne pita za cijenu.
Ova planeta će svakako nastaviti svoj krug jednom godišnje oko sunca.
S nama, ili bez nas to ovaj Univerzum ne zanima. Suviše smo mali za njega.
Beznačajni.
Do nas je.
Dajmo bolju šansu svom razumu.
Zatražimo od Univerzuma još jedan krug.
Za našu savjest.
Dok još nije kasno.
Sretna nova godina❤️
