"Neću glasati za Bajdena na sljedećim izborima" bile su riječi bližeg rođaka moje supruge tokom njegove posjete Bosni, čovjeka danas nastanjenog u predgrađu šeher-Čikaga. Ka Americi se otisnuo još krajem prošlog milenijuma, od vremena tragičnih ratnih zbivanja u Bosni. "Za vrijeme Trampa smo galon benzina plaćali (spomenuo je cifru)... sada je galon skuplji za dolar i dvadeset centi. Ako Bajden nastavi s ovakvom politikom, a rat u Ukrajini ne okonča, može se očekivati da cijena galona bude još veća”... itd..
Dobar povod za razmišljati o, slobodno mogu reći, zapadnoj logici zasnovanoj isključivo na interesima, na preciznim proračunima, logici čovjeka koji uspješno odrađuje svoj američki san. To se, sada, već "bivši naš čovjek", sa "bivšim rezonom" dobro uklapa u onaj američki. Materija iznad duha. Sve se može kupiti. Kakva savjest, kakav moral?! A to je zapravo priča osobe koja je bila prisiljena, dok je još bio mali dječak, bježati u neizvjesnost sa vlastitog kućnog praga daleke 1992. godine, zahvaljujući sličnoj logici koju je tada imao, a i sada ima, zapadni svijet. Apsurdno do bola. Zašto?
Ne mislim da je Bajden išta dobro uradio Bosni, a mogao je, no trudio sam se objasniti da su ta ista Amerika i taj isti zapad ohrabrili Ukrajinu da se prihvati njihovih smjernica i otrgne od stege svojih istočnih susjeda, vjerovatno obećavajući svaku vrstu pomoći, uključujući i vojnu ako bude napadnuta. To se, istina, i desilo prvih godina rata. No,sada priča postaje drugačija. Benzin je u Sjedinjenim Američkim Državama poskupio dolar i dvadeset centi po galonu, vrag je odnio šalu, te se i slavina mora zavrnuti. Ne može koliko hoćeš, već koliko se može. Nema više džaba, mislim na oružje, municiju i sofisticiranu vojnu opremu, ili, ako ih ponovo žele imati, moraju to ubuduće i platiti. A to se već zove biznis. Inače, prijeti ti vojni poraz i okupacija. Slično naslovu albuma grupe Genesis: “Selling England by the Pound (prodajem Englesku za funtu)"; ovaj put bi bilo ”Prodajem Ukrajinu za dolar i dvadeset centi (po galonu)”. Neće se više ratovati sa grbače američkog građanina.
Narod Bosne i Hercegovine ima slično, čak i gore iskustvo onom naroda Ukrajine. Iskustvo zbog kojeg ova, inače meni vrlo draga osoba i živi u dalekoj nam i prijateljskoj Americi. Daleke 1991. godine vlastima u Bosni je garantovana sigurnost i obećano da će nakon obavljanog referenduma imati punu potporu zapada. Prođe referendum, Sjedinjene Američke Države su nas priznale, započe rat... Dobili smo potpunu izolaciju. Mada smo imali demokratski izabranu vlast i legitimno pravo da se branimo, da se naoružamo i dobijemo na bilo koji drugi način podršku dobronamjernih zemalja, to nam je bilo uskraćeno. Ne samo uskraćeno, već i zabranjeno... Iz nekog razloga, možda zato što se dobar dio naših žitelja izjašnjavao kao Muslimani, nismo imali pravo da se naoružamo, čak i ako smo to oružje bili spremni platiti. Ostadosmo goloruki i izolirani, prepušteni nemilosti do zuba naoružanim etničkim čistačima. Ostadosmo u procjepu agresivnosti istoka i licemjerja zapada.
Zašto to ne reći, prošli smo, u neku ruku, gore nego što prolaze Ukrajinci danas; nismo dobili pomoć, a oni jesu, bilo nam je zabranjeno da je tražimo, njima nije. Paradirali su tih mučnih godina UNPROFOR i njihovi generali, načičkani kolajnama, poput paunova sa raširenim krilima, vozila sterilnih međunarodnih organizacija, kojekakvi kravatirani mirovni posrednici, šverceri, lupeži, kriminalci, hulje, lešinari, unosila se konzervirana hrana i lijekovi sa godinama isteklim rokom trajanja, pri čemu bi, pretpostavljam, svoje uposlenike - mirotvorce - nagrađivali značajnim šuštavim sumama, poštujući stimulacije za rizik posla kojim se (nisu) bavili, kao i one na odvojen život. To bi moglo potpadati u novac uložen u Bosnu kao “pomoć”. Ispade da na kraju dobar dio opet pripada onima koji ga šalju, te da je vraćen (ne)zakonitim vlasnicima, odnosno mirotvorcima.
Mi u Bosni, dakle, na osnovu bolnih iskustava, stvari savršeno kopčamo. Možda i zato što nas je nekako kroz istoriju između lošeg i goreg rješenja uvijek zapadalo ono najgore. No, Amerika je, istina sa zakašnjenjem, u Bosni ipak intervenisala. Je li to proradila savjest? Pred masakriranim civilima u redovima za hranu i vodu? Mučenim i ubijanim u koncentracionim logorima? Masovnim egzekucijama? Pred žrtvama genocida? Patnjama ljudi u okruženom Goraždu, Bihaću? Silovanim ženama? Odgovor na ovo pitanje dobio sam slučajno, kako je svijet samo mali, u Amsterdamu daleke 1996., istina posredno, od jednog uposlenika u Akedemskom medicinskom centru koji se opet, družio sa jednim od bivših uposlenika u Reganovoj republikanskoj administraciji. Nakon što je Regan smanjio fondove za penzionere, a to se ticalo penzionisanih roditelja spomenutog uposlenika, spomenuta osoba se priklonila Demokratskoj stranci i bila itekako upućena u sve njihove aktivnost. To, naravno, uključuje i aktivnosti budućeg predsjednika Bila Klintona. Dotični Bil (NeBil?) Klinton je kao bitnu stvar u predizbornoj kampanji, istakao da će se boriti za okončanje rata i eventualnu vojnu intervenciju u Bosni. Ljudi su mu izgleda vjerovali i za njega glasali, trijumfovao je na izborima i došao je na mjesto predsjednika najjače ekonomije svijeta. No, počeo je odugovlačiti sa ispunjenjem predizbornih obećanja, rat je i dalje tekao još tri godine, zločini se nizali, teritorija pod kontrolom golorukih Bosanaca i Hercegovaca dalje sužavala. Istina, bacao je nekakve pakete sa hranom, higijenskim materijalom i žvakaćim gumama u, tobože zaštićenu, enklavu - Srebrenicu, no sa tom vrstom pomoći se ne možeš odbraniti od tenkova, aviona ili dobro opremljene pješadije. Kada su ga nekoć novinari, koji su artikulisali zgroženu američku javnost, priupitali zašto do vojne intervencije radi okončanja rata u Bosni ne dolazi, jedan od odgovora je bio da je "bolji bilo kakav mir nego rat na Balkanu". Jezivo. To bi moglo značiti pobjedu jačega. To je moglo značiti nestanak Bosne i Bošnjaka.
No, jači ne pobjeđuje uvijek, i gle čuda, rat se, uz ogromna i krvava odricanja patriota u Bosni postepeno počeo pokretati u suprotnom smijeru. Do intervencije je tek onda došlo. Tada se, naime, pripremala nova predizborna kampanja, a mučni kadrovi iz Bosne preplavljivale su američke medije i mogle bi imati odlučujući uticaja na izbor glasača. Valjalo je poraditi na drugom mandatu. Predizborno obećanje je, istina sa malim zakašnjenjem od stotina hiljada ubijenih, osakaćenih, silovanih, prognanih i nakon genocida u Srebrenici, psihotraumatiziranih, ispunjeno, a Bil (NeBil) Klinton postao deklarisani prijatelj Bosne i Bošnjaka.
Jedan dio života sam daleke 1998. proveo u Goraždu, gradu na Drini koji je nepune 3 godine prije mog dolaska preživljavalo strahote kompletnog ratnog okruženja. Smrt i patnja vrebali su u svakom trenutku sa svih strana svijeta i postali sastavnim dijelom života tadašnjih stanovnika. Od socijalne radnice zaposlene pri Centru za mentalno zdravlje saznao sam za jedan, a takvih je bilo mnogo, jeziv događaj. Naime, da bi se djeci život učinio podnošljivijim i omogućila kakva - takva međusobna igra i druženje, ova su ostavljana da vrijeme provode zajedno sa svojim vršnjacima u podrumske prostore jedne kuće, dok su se roditelji skrivali u drugoj, susjednoj. Mada je formalno vojnim avionima bilo zabranjeno letjeti iznad Bosne, jedan od njih natovaren “krmačom” sa najmanje pet stotina kilograma eksploziva je ipak, bez problema, letio i svoj teret ispustio upravo na onu kuću u kojoj su se nalazila djeca. Eksplozija je bila tako jaka da su i ljudi sakriveni u drugoj kući ostali duže vrijeme ošamućeni. “Kada smo se pribrali krenuli smo sa vađenjem djece iz ruševina. Niko nije preživio. Sva su izgledala kao spržene lutke” odzvanjaju mi njene riječi... i paraju dušu. Čemu ova priča?
Pa desila se Gaza i desila su se palestinska djeca. Sagorjela naselja, škole, obdaništa, bolnice, civili i djeca poput spaljenih lutaka vađena iz ruševina. Ne mogu se ne oteti dojmu da izraelski vojnik i američki aktivni posmatrač u njima i ne vidi živa bića, već obične lutke... spaljene lutke. Sredstva za spaljivanje izraelski vojnik ima na pretek, ima i topove i tenkove i modernu avijaciju i rakete svakojakih dometa. Ovaj put Amerika i ne razmišlja o tome da bi galon benzina mogao koji cent poskupiti, te se čak i aktivno u ovo brutalno ubijanje i uništavanje na stranu jačega i uključila. Neko će ovakve odnose Izrelaca i Palestinaca tražiti u prošlosti, osvrnuti se na Stari zavjet, ići sve do Ramzesa drugog, Filestejaca i Mojsija. No, nekad se treba podsjetiti da je ovo ipak dvadeset prvi vijek, ne može nešto što se dešavalo hiljadama godina prije biti opravdanje za ovakvu brutalnost i neviđeni sadizam, teror, kada su spaljena djeca u nečijim očima tek spaljene lutke.
S druge strane, i hrpa psihopata Hamasa je svojim iživljavanjem na golorukim izraelskim civilima možda i ne razmišljajući, a možda i razmišljajući (?) o mogućim budućim posljedicama po palestinske civile, dala povod izraelskoj vojsci da učini desetostruko pa i dvadesetostruko goru stvar i ispolji “nesumnjivo” herojstvo tako da će iz aviona F16 spržiti bolnice, škole, obdanište i pobiti ili osakatiti kompletan sadržaj i njima... spržiti sve te lutke. Čini se gotovo nevjerovatnim pokušaj prikrivanja pravog stanja na zgarištima Gaze apsolutnom kontrolom medija (to je valjda ta zapadna demokratija?) što se i u ovom slučaju pokazalo kompletnim idiotizmom. Kako se stvari mogu sakriti u ovom vaktu, kada gotovo svako ima mobitel priključen na 3G...4G...5G (koliko još ima tih prokletih brojeva?) u svom džepu? A taj isti Bajden je mogao ovo krvoproliće bez muke zaustaviti, no on ga je samo dalje “potpucavao”.
Ne bih dalje razglabao o geopolitici, no i napad na Jemen je uslijedio zato što je ugrožen međunarodni transport, a to je vrlo ozbiljna stvar jer remeti svjetsku ekonomiju, a to vjerovatno i dalje poskupljuje je..ni galon nafte. Nema štednje kada su takve stvari u pitanju. Tada se diže avijacija, a djeca i civili neminovno postaju lutke. Počinjem vjerovati da su inicijalna i suluda akcija Hamasa i sadistička reakcije Izraela (i Amerike) dio nekog zajedničkog plana, neke zamršenije globalne priče, te da “tamo neko” involviran u takvu mutljavinu zna ono što mi, obični smrtnici - potencijalne sagorjele lutke - ne znamo.
No,da se ponovno okrenemo budućim izborima u Americi, američkoj demokratiji, mogućnosti punoljetnim glasačima da slobodno i demokratski izaberu svog budućeg predsjednika. I ovaj put će najvjerovatnije imati mogućnost izbora između ista dva oronula starca, istina četiri godine iskusnija. Jedan od njih će poslije, uz pomoć svojih savjetnika, kreirati svjetsku politiku. Postoji, dakle, varijanta pobjede lošeg ili goreg, a kakve smo sreće, za nas i svijet koji još nije priključen zapadu - pobjednik će biti onaj najgori.
Prof.dr. Emir Tupković
