Voljelo se dvoje mladih... kaže pjesma. U knjizi "Ostrvo pelikana" Miodraga Majića, također se voljelo dvoje mladih ali vrijeme i mjesto njihove ljubavi nije im išlo u prilog. On, kojem je bilo 18, a njoj 14, proglašen je pedofilom, osuđen je na zatvorsku kaznu gdje će osjetiti svu patnju mladog, ljepuškastog zatvorenika, kojem nije bilo jasno ni zašto je tu. Presudu nije znao ni da pročita.
Ona, čekajući njega, sa svojom malom djecom, upropaštenim životom, nesrećom koja će je dovesti do prostitucije i narkomanije, oduzela je sebi život.
Vješanjem mlade Ajše i počinje roman čija se radnja dešava u Srbiji. U romanu se vidi i odnos prema romskoj zajednici, dijelom upoznaje način života i neuklapanje u sistem. Majić ovim romanom i upozorava, ukazuje na činjenicu da se iza svakog broja, suhoparnih činjenica u sudskom spisu, krije čovjek, čovjek sa svojim životom, te da svaka odluka može imati dalekosežne posljedice o kojima se ne razmišlja.
Put do pakla popločan je dobrim namjerama, ne kaže se bez razloga. Priča o Ajši i Gabrijelu jedna je od onih koja se može desiti bilo gdje u svijetu, tačnije dešavaju se u raznim varijacijama, pitanje je samo koja će uloga drugih (nas) biti u svemu, da li će zakucavati posljedni ekser u njihov mrtvački sanduk ili nastojati pokazati bar malo ljudskosti i suosjećanja.
Dijelovi iz romana:
(...) Da sam znala da je tako lako, umrela bi davno. Mlogo ranije. Ne bi čekala da napunim dvest. Umrela bi oko petnaes, šesnaes, šta znam, možda pre. Tad bilo najlačhe (najbolje). Gabrijel me vodio na kolači da časti što sam mu rodila sina. Sećam se, jedemo kolači s prsti i smejemo se ko dileje, Gabrijel i ja. Voleli se.... Sve mi u stomak gorelo, ko žar da sam jela iz vatru kad ga vidim (...)
(...) Vrijeme koje nam je preostalo topilo se poput kockica leda u čašama. I on i ja mogli smo u tim trenucima da osjetimo kako pod našim prstima čili. Postoji li prava odluka u zlom času? Postoji li put koji je manje loš, ili koji će bar u danima, mjesecima i godinama donijeti manje razloga za kajanje?
(...) Po drugi put zagledan u njegove oči, suočio sam se s mišlju koja je odnekud doletjela kao ptica koja je izgubila put. Prethodno, Gabrijelov život srušen je na osnovu zakona. Njegova nerazumna primjena, njegovo nametanje po cijenu posljedica koje su daleko prevazilazile navodno zlo, držale su nas obojicu okovane u ovoj prostoriji. Rušilački naum pronašao je tada put do mog uma. (...)
Miodrag Majić (1969.) sudija je Apelacionog suda u Beogradu. Već desetak godina redovno objavljuje tekstove na svom blogu (www.misamajic.com) u kojima otvoreno govori o korupciji, nepotizmu i političkim pritiscima u pravosuđu. Objavio je romane "Djeca Zla", "Ostrvo pelikana" i zbirku priča "U ime naroda". Živi u Beogradu sa suprugom i troje djece.
S.M.
