Osuđeni na sav teret posljedica i ovih dana osjetimo svu silinu neshvatljivo ogromnog užasa s kojim smo, nažalost, srasli.
Svakodnevno dronirani paklom nasilja s portala, televizijskim šundom lišenog, ili u najmanju ruku marginalizovanog, obrazovnog sadržaja, u rukama držimo otvoren svijet socijalnih mreža. Izolovani, u društvu smo led ekrana, okrenutih samo sebi sa jasnom namjerom krajnjeg obračuna kroz komentare sa neistomišljenicima.
Bojažljivo i robotski koračamo u raskoraku sa svojim stvarnim potrebama i nezasitim željama na tankoj niti i u magli, nejasno artikulisanih, emocija.
Neispavana jutra ispunjavamo željom da, baš, naš ego, u različitim formama nula, kvadrata, konjskih snaga, moći ili mišića, prvi prođe kroz cilj, a u stalnom vatrenom krštenju i oštrenju riječi, dok iza nas u korovu ostaje upravo ono zbog čega smo i poslani u misiju zvanu život.
Bahatost je visoko na cijeni, ljubaznost je slabost.
Pesnica i galama su vrlina, suza i osmijeh uvreda i osuda.
Posjedovanje oružja je, pobogu, neupitna i prijeka potreba,
knjiga i lijepa riječ na isteku su roka.
Kič, nasilje, pornografija, odsustvo empatije i bezobzirnost su ulaznica za svijet frajera.
Pružena ruka i topli pogled, zaslužuju prezir.
Razumijevanje i zahvalnost, šta je to?
Ljudsko crvenilo u koje smo se nekad zaklinjali je, nažalost, davno izblijedjelo.
U konačnici, gdje se nalazimo i kuda idemo?
Da li nas milenijumi razvoja velikog mozga jednako proporcionalno udaljavaju od nagona primata koji mnogo više liče ljudima koje smo nekada znali?
Kad je to ritmični takt ljudskog hoda postao haotični tutanj za prevlast nezajažljivog ega.
Jesmo li zaledili svoj um?
Navodnjavani nasiljem decenijama unazad, konzumirajući ono što nam je servirano, strovaljeni na socijalno dno i zahvalni na osušenim mrvama sa radnih ručaka bjelosvjetskih moćnika, imamo samo jednu misao u glavi, a to je biti alfa, biti jači, dokazati i nepromišljeno pokazati da smo u pravu, bez obzira na vrlo visoku cijenu.
Dišemo i pod kožom nam je svijet ekstremno opasnog življenja koji smo sami sebi nametnuli, prizivajući struku na prevenciju samo onda kad plaćamo onu, već spomenutu, visoku cijenu.
Umjesto struke i nauke koju smo prašinom zatrpali onim tutnjem galopa, okrenimo se sebi i unutar sebe.
Samo za trenutak bar, iz galopa smanjimo u kas, slegnimo prašinu, razbistrimo zakrvavljene oči i pogledajmo malo, samo koji metar dalje od svoje sjene.
Pokušajmo, samo ponekad, za početak pustiti sagovornika da bude, bar za riječ, ispred nas.
Pustimo sluh da u razgovoru dominira.
Dajmo šansu najbližem svom da iskaže svoju želju, nemir, ili potrebu i da to učini bez straha.
Pustimo ponekad da se zaslužena jedinica, ili dvojka napiše u dnevnik i neka bude motiv za razumijevanje, a ne razlog za iskazivanje ličnih frustracija teško proživljenog djetinjstva.
Pokušajmo, samo za tren, poslušati istinu tog pješčanog sata s unutrašnje strane grudi, koji svima isto curi bez obzira koliko ga debljina novčanika u gornjem džepu udaljavala od kaputa.
Dižimo se iz te prašine zla koju smo zakovitlali prije nego se pretvori u oluju u kojoj niti ćemo se čuti, ni vidjeti, niti bilo šta osjetiti.
Vratimo sebe davno zaboravljenom razumu i dajmo mu šansu.
Upoznajmo komšiju i vratimo povjerenje da mu damo ključ kad idemo na par dana od kuće.
Neka oni sretni, koji se još nečijom djecom zovu, iznenade roditelje prisustvom na jutarnjoj kafi.
Na kraju, u svečano odijelo obucimo i uparimo ono čime smo tako ponosno obdareni, a to su oprost i zahvalnost.
Za sve nas, za našu djecu, za ljudski rod.
Odledi svoj um i
zastani čovječe, molim te.
