Zločnci su pokušali sakriti svoje nedjelo, premještali su ubijene iz grobnice u grobnicu, uništavali dokumentaciju ali bijeli nišani u Potočarima su nijemi svjedoci počinjenog genocida. Urezana su imena, prezimena, godina rođenja i smrti, ista godina smrti kao dokazni materijal ostaje za vijeke vijekova i prkose svim lažima i širenju dezinformacija.
Prema rezultatima sudskih i drugih istraga, odnosno svjedočenju preživjelih, masovne egzekucije su se okvirno odigrale na sljedećim lokacijama (poredani hronološki):
- Konjević Polje, 13.7., nekoliko stotina zarobljenika iz kolone koja se probijala prema Tuzli ubijeno na licu mjesta;
- dolina rijeke Jadar, 13.7. oko podneva, ubijeno oko 17 zarobljenika;
- dolina rijeke Cerska, 13.7. popodne, ubijeno oko 150 zarobljenika;
- Sandići, 13.7. popodne, ubijeno oko 200 zarobljenika;
- Poljoprivredna zadruga u Kravici, 13.-14.7., ubijeno između 1000 i 1500 zarobljenika;
- Tišća, 14.7. oko ponoći, ubijena 22 zarobljenika;
- Škola "Grbavci" u naselju Orahovcu, 14.7., ubijeno između 1000 i 2500 zarobljenika;
- brana kraj sela Petkovići, noć 14 - 15.7., ubijeno između 1000 i 1500 zarobljenika;
- vojna ekonomija Branjevo, 14-16.7., ubijeno oko 500 zarobljenika;
- Kozluk, 14-17.7., ubijeno oko 500 zarobljenika;
- područje oko Nezuka i Baljkovice, 18-19.7., ubijen nepoznat broj Bošnjaka koji su se predali nakon neuspjelog pokušaja proboja; jedna grupa je imala najmanje 11 ljudi
- područje oko sela Meces, 20-21.7., ubijeno oko 350 Bošnjaka koji su se pokušali probiti
Tačan broj ubijenih i nestalih je teško utvrditi, sve je manje živih svjedoka, a zločinci su tijela žrtava premještali, tako da su dijelovi tijela u više grobnica. Rodbina žrtava često apeluje na one koji znaju gdje su grobnice da jave, da se konačno ukupaju žrtve. Prošlo je 29 godina od genocida a mnoga tijela nisu ni prinađena, nekima je ukopana koja kost s planom da se kako se pronalaze, naknadno ukupavaju posmrtni ostaci.
Činjenica da ostaci mnogih žrtava genocida nisu još prinađeni, da se ne može utvrditi koliko je nestalih, dodatno bole njihove najmilije.
Ubijeni su obično ukopavani pored mjesta masovnih egzekucija, a zatim u pokušaju da sakriju šta se radilo Vojska Republike Srpske je vršila premještanje.
Akciju zataškavanja prvobitno su potajno izvršile inžinjerske jedinice zvorničke i bratunačke brigade koje su djelovale pod rukovodstvom glavnog štaba VRS-a. Međutim, kada se su vojni resursi pokazali nedovoljnim za ogroman zadatak koji je pred njima, čelnici RS-a bili su primorani da koriste civilnu radnu snagu i infrastrukturu u svom zločinačkom poduhvatu, uključujući javna komunalna poduzeća iz Zvornika i Bratunca.
Za poslovne ekshumacije transporta i ponovni ukop na hiljade tijela angažovan je veliki broj ljudi. Zastrašujuće je da mnogi od tih koji su učestvovali u ubistvima i prikrivanju zločina, kao i oni koji su znali šta se dešava, danas negiraju genocid i dodatno provociraju porodice žrtava kao i Bošnjake koji su se vratili u svoja rodna mjesta.
Priznajući svoju krivicu Momir Nikolić i Dragan Obrenović opisali su i organizirani pokušaj Drinskog korpusa i njegovih jedinica da uništi sve dokumente koji se odnose na genocidnu operaciju u Srebrenici. Nikolić je izjavio da je, u prisustvu svojih nadrađenih, 1996. godine uništio sve dokumente koji se odnose na Srebrenicu.
Ali, kako piše na početku teksta, pokušali su sve, i dalje pokušavaju ali bezuspješno. Cijeli svijet zna šta se desilo u julu 1995. godine, a ove godine kakvu takvu satisfakciju žrtve su dobile usvajanjem Reolucije od strane UN.
Sabina Mešić
