Marsel Prust (Marcel Prous) smatra se jednim od utemeljitelja modernog evropskog romana. Svaka rečenica, opis u njegovim romanima, oslikava veličinu Prusta. Poznavanje ljudske prirode, moć zapažanja tananih osjećanja, primjećuju se i u romanu “Jedna Svanova ljubav”.
Vjerovatno bi mnogi, koji su nekad voljeli, mogli naći elemente prepoznavanja stanja i faza zaljubljenosti koje prolazi glavni lik.
Bogatom, uspješnom mladom čovjeku Svanu (Swann), predstavljaju Odetu (Odettu), djevojku koja nije ni posebono lijepa, ni inteligentna, kao djevojku za zabavu, koja živi od tuđeg novca. Svan na prvi pogled vidi njene fizičke mane, uviđa da ne razumije o čemu govori kada razgovaraju o umjetnosti ali ubrzo počinje da je vidi na drugačiji način. Zaljubljuje se u nju i idealizuje je.
Nakon jednog ljepšeg perioda, Odeta se od njega udaljava, postaje joj naporan, dosadan, iako i dalje od njega traži novac, a Svan i pored očitog, za njene laži i prevare nalazi opravdanje.
Polako se udaljava od društva, svojih obaveza provodeći dane u mislima o Odeti, radujući se svemu što od nje dođe, pa i pismu u kojem ne piše lijepo.
Prust je majstorski opisivao šta i kako osjeća Svan, s kojim se čitaoci ugavnom suosjećaju.
Da li je ljubav koja daje smisao životu vrijedna patnje, da li je i neuzvraćena bolja od nikakve, da li bi ljudi koji su osjetili ljubav zbog koje bi promijenili sve, bez obzira na posljedice, sretniji od onih koji tako nešto nikad ne dožive, pitanja su koja se nameću u romanu, na koje su odgovori filozofske i individualne prirode. Svakako je zanimljivo da je čovjekova priroda ista bez obzira u kojem vremenu živjela. Njegove misli i osjećanja su isti dok se vozi u kočiji ili autu savremenog doba. U romanu se često spominje mala fraza Vinteuileve sonate, kao i druga muzička i likovna umjetnička djela, upoznajući nas sa navikama i načinom života bogatih ljudi tog doba u Parizu.
Dijelovi iz romana:
(...) U dane kada bi večerao u društvu, naređivao je da se upregne u sedam i po, oblačio se misleći na Odetu, i tako nije bio sam jer neprestana misao na Odetu pridavala je trenucima kada je bivao daleko od nje istu onu osobenu čar kao i onda kada je ona bila kraj njega. Popeo bi se u kola, a osjećao je da je i ta misao uskočila u kola istovemeno s njim i smjestila mu se u krilo, kao neka draga životinja koju čovjek vodi svuda i koju će zadržati tako na krilu, i za stolom, a da to ostale zvanice neće ni znati. Milovao ju je, grijao se na njoj i, osjećao nekakvu malaksalost (...)
(...)Ali sve te misli potrajaše samo za sekundu, koliko dok je prinio ruku srcu, povratio dah i uspio da se nasmiješi da bi prikrio svoju bol. I već je ponovo počeo postavljati pitanja. Jer njegova ljubomora, koja je sebi dala truda koliko ne bi ni neprijatelj, da bi postigla da on zadobije još i taj udarac, da iskusi i najsvirepiju bol koju je ikada upoznao, njegova ljubomora je nalazila da on još ne pati dovoljno i nastojala je da mu se zada još dublja rana (...)
Marcel Proust (Pariz 1871. – Pariz 1922. ) napisao je brojna djela koja se svrstavju u klasike svjetske književnosti, a bavio se i prevođenjem.
S.M.
