I ja bih volio da pišem o perivojima, ali mi se mrtvi hvataju za pero.
(Czeslaw Milosz – preuzeto od Adise Bašić)
Gaza je camera obscura
Prije nego li pupoljci narastu u cvijet zanavijek okončaju sa preobražajem.
Pustinjske ruže su zapretene u krvavim pelenama i moru užasa.
Ovo je vrijeme kada se širom (nazovi)svijeta vrlo lako ubijaju ponajviše žene.
Samo se u Gazi tamani sve redom: nevini pune grobove, kuće postaju prah, a brda ravnice.
To je karakazan gdje iskonsko pravo na život postaje samo teoretska šansa za preživljavanje.
Gaza je camera obscura u koju se neprestano magacioniraju masovni primjerci svježe smrti.
Koga je briga što se tu, ustvari, radi o ljudima!
Kadrovi horora se gomilaju, a švenkovi izgledaju nestvarno i nepodnošljivo.
Jad i čemer prepokrivaju prostor – nema recikliranja i repeticije.
U opticaju su iznova svježi i unikatni primjerci, čak i djeca što nisu stigla dobiti ime.
U vazduh ponajviše lete obični – oni što nisu sanjali da će završiti kao kaskaderi.
Lete cijele porodice, čak i čitave mahale u paramparčad.
Lete i prelaze do unedogled, no prestvarno i zauvijek.
Očima gutamo raskoš mrcvarenja i sadizma prije jedva dočekane smrti.
Marazmatični, astenični i ubogi klize u sunovrat, olakšani od neželjenog života.
A čovjekomrzje je ubilo čovjekoljublje u ovom sabahu kijametskog dana.
Koordinate nestanka su pažljivo odabrane, s predumišljajem.
Raskućeni su postali rasšatoreni – ljudi su postali obezljuđeni.
Rođeni u logoru Gazi, prerano se zakopavaju u njena poharana mezarja.
Višedecenijski aparthejd je prerastao u divlji lov na sve oblike života.
Čak i mrtve ne puštaju na miru – smrt se prežderala života i ne zna kako da ga provari.
Gaza je Srebrenica Svete Zemlje.
Ubijanje je dosljedno, što jest-jest.
Jedni Semiti marljivo istrjebljuju druge Semite: svoje sestre i braću i njihovu semitsku djecu.
I djecu njihove semitske djece.
Bez emocija, ni da trepnu – poput lektorskog odstranjenja viška riječi iz rečenice autodidakta.
Ram gdje đerdani nanizane čeljadi umiru u mukama napravljen je od ideja, čelika i dinamita.
Ludilo izgleda programirano, poput lucidnog gospodarenja otpadom.
Za egzekutore baš tako i jeste.
Konverzija u neživot je bez ikakvih mjera štednje, pompezna i nimalo uskogrudna.
Ubija se nemilice i udarnički – bez predaha i puš-pauze!
Smrt, pod kapuljačom (ne)moćne države, neprestano vitla svojom kosom, ne umarajući se.
Tranžira se meso s kostima, u klaonici gdje su žrtve insani.
Na (ne)djelu je neobuzdana i krvoločna eliminacija.
Realiziranje smrti rođaka nalik je planu učenja prije ispitnih rokova.
Odstrel je trosmjenski, pomno osmišljen, pregalački plodan.
Širokogrud, bez poštovanja bilo kakvih pravila ratovanja ili brige o uštedi vojnih resursa.
Podrazumijeva se, bez pauze za vjerske praznike, rođendane ili vikende.
Sve kako Mefistofeles ne bi obajatio u poslu smaknuća.
Jer, tada bi sve što je planirano za izvršenje i doslovno moglo otići k vragu.
Smrt je šarolika, nalik poljani s bukadar raznolikih cvjetova.
A zatiranje familije, bliske „k´o jaka za vratom“, vrlo maštovito i inventivno.
Bombe, kuršumi, geleri, stres, žeđ, glad, trovanja, infekcije, mučenja...
Najčešće se radi o raznovsnim kompilacijama dekapitacije.
Augmentacija Aušvica – ništa drugo do ovovjeka augmentacija Aušvica.
Tamo su sužnjima barem dali naslutiti kada i od čega bi mogli skončati!
Pamte li sjećanja bestijalnih egzekutora kako su im vlastiti preci monstruozno eliminirani?
Ukoliko je odgovor – da,
onda baš nikada neću moći shvatiti kako ubice mogu biti tako nemilosrdne,
pošto su nemilosrdnost, postajući ubijeni u nekom od prethodnika, transgenetski iskusili!
Poštujući skrupule i zdrav razum, strepim od ishoda, osvete i poravnanja računa.
Jer, tragedija koju proživljavaju oni koji mjesecima čekaju da budu ubijeni,
nula je spram transgeneracijskog sunovrata, sakupljenog u tijelima katila i hajkača.
Zaista, kao da su kastriranih duša i razbezumljenih umova započeli ovu predstavu užasa.
Buktinja u kojoj sagorijevaju nečija trajanja je nepregledna.
Slijep i gluh za svoju djecu, tome iz minuta u minut nazoči ovaj (nazovi)svijet!
Osiromašen razumom, ne haje za anomaliju koju medicina naziva „anozognozija“.
Opčinjeni puk gleda što mu se servira i anestezirano čeka na novu epizodu dokumentarca,
punog „pravih“ emocija – strašnih poput giljotine, a dubljih od iskona.
U biti, nemuštim nečinjenjem dopunjavamo lomaču na kojoj kopni jedno drevno tlo.
I pleme starosjedilaca – narod što nestaje zbog stoljetne žilavosti i viška dostojanstva.
Da, preostali primjerci iz Palestine istinski su relikti – poput iskopina iz Bagdada ili Damaska.
Vrelo je tlo – znam.
I Zemlja gori.
Pa i temperatura je previsoka – jasno je.
Ali, čovječe, taj masakr nije fatamorgana, ta tijela nisu lutke-marionete.
To je deveti krug pakla!
Riječ „katastrofa“ je samo eufemizam za kataklizmu što prijeti urušavanju cijele planete.
* * *
Ne sumnjam kako će nemislosrdne laži, unatoč svim sakrivanjima – jednom umrijeti.
A opsjena iz „Carevog novog ruha“ postaće istina „U cara Trojana kozije uši“.
Naposljetku, život će sigurno pobijediti smrt.
A preživjeli će pamtiti i znati (is)pričati grozomornu priču – tačno onakvu kakva se i desila.
Bude li drugačije – ovaj (nazovi)Svijet više neće dobiti šansu.
