Sarajevo je glavni grad BiH, lijep i živopisan sa bogatom povijesnom i kulturnom baštinom, jedan od najljepših u regionu, o čemu svjedoči veliki broj turista, te domaćih i stranih gostiju.
Tuzlaci ga cijene, ali ne vole zbog užasne ceste Tuzla–Sarajevo koja svjedoči koliko su Tuzla i Tuzlanski kanton kao najveća gospodarska i saobraćajna regija nevažni Sarajevu odnosno ovoj državi. Vremešna, prahistorijska, krivudava, uska, kvrgava, neodržavana, puna rupa i opasnosti po kojoj voze putnička i teretna vozila čiji gabariti odavno prevazilaze cestovne. Bez sumnje jedna je od najgorih u Evropi, poznata i kao "cesta smrti", "minsko polje", "stranputica stradanja" i sl.
Od rata naovamo, dakle skoro tri decenije, odgovorni ni prstom nisu mrdnuli da ovaj vitalni problem Tuzlanskog kantona riješe. A tko su zapravo oni? Impotentni članovi skupština i vlada TK, kantonalni predstavnici u federalnim i državnim institucijama. Ukratko – uhljebi iz TK.
Riječ uhljeb predstavlja osobu koja je nekvalificirana i nesposobna za ispunjavanje posla za koji je plaćena, a zaposlena je zahvaljujući političkim ili rodbinskim vezama, bez realnih zasluga. Odnosno uhljeb je osoba koja prima plaću iz državnog proračuna za rad koji ne rezultira stvaranjem dodatne vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga koji korisnicima istih povećava kvalitetu života.
Zbog takvih likova Tuzlaci ne vole Sarajevo, jer put u Sarajevo za normalnog čovjeka znači opasnost i put u neizvjesnost. Za uhljebe, to je put u ostvarenje snova i ljepši asfalt za njih ne postoji. I dok pojedini dijelovi BiH polako izlaze iz saobraćajne blokade, TK ostaje vilajet u vilajetu. A za uhljebe koje je nemoguće istjerati iz političke hladovine vrijedi utješna narodna, "sjedi đe si, jer i za đe si nijesi".
Autor poznat redakciji
