Sve se nekako sinoć namjestilo da se u grotlu Skenderije desi velika pobjeda nad respektabilnom selekcijom Hrvatske i to baš uoči Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Odavno sam prestao vjerovati u slučajnosti tako da sam u potpunosti siguran da je sinoćnji podvig jedne sjajne generacije ustvari naplata svega onoga što su u proteklom periodu dali ovoj reprezentaciji i našoj državi.
Nikada, ali baš nikada od davne 1995. godine, od kada sam u službi ove reprezentacije, nisam govorio o onome šta se sve dešava iza svjetala pozornice. Život jednog tima se sastoji od jako puno napornih treninga, analiza, sastanaka, individualnog rada sa cijelim stručnim štabim, iscrpljujućih putovanja itd, ali isto tako, iz ugla medicinskog dijela stručnog štaba, jako je mnogo izazova.
Sačekao sam da praznično jutro smiri euforiju i stiša emocije izazvane ogromnim podvigom naših momaka pa da u glavi složim proteklu, jako izazovnu, sedmicu za ovaj tim.
Sve je počelo sa lošom vijesti iz Madrida i o povredi ligamenata skočnog zgloba desne noge Džanana Muse.
Povreda se sanirala željenim tokom, ali je prva utakmica nakon povrede u dresu Reala bila upravo onaj dan kad je reprezentacija igrala u Zagrebu. Selektoru Bećiragiću je potvrdio dolazak bez obzira na to kako će zglob reagovati nakon prve utakmice. A reakcija je bila burna.
Čekao ga je naporan put za Sarajevo sa tri presjedanja i oteklinom na zglobu. Stvar je dodatno komplikovala zabrana slijetanja na aerodrom i vraćanje aviona za Beč zbog magle u Sarajevu. Put je produžen do kasno navečer i Musa je stigao u Sarajevo svega 40-tak sati prije utakmice.
Kenan Kamenjaš, ta bosanska ljudska gromada čeličnog karaktera, je nezgodno doskočio na utakmici u dresu Budućnosti također u Španiji i to samo četiri dana prije okupljanja. Povrijedio je skočni zglob lijeve noge.
Sa ogromnim otokom i bolovima je odigrao utakmicu za Budućnost dan prije okupljanja dajući tako do znanja i ljudima u Budućnosti i nama u reprezentaciji da ni jednog trenutka ne razmišlja o odustajanju. Neću spominjati koliko smo ga puta opominjali da ne igra, da trenira samo individualno i da ćemo ga spremati za nedjelju i Skenderiju, ali uzalud. Samo bi mi rekao “Elka, armatura je to i to šes’naeska”.
Kako je zglob izgledao poslije svakog treninga koji je odrađen u punom kapacitetu to zna samo Kameni i medicinski staff.
Taman kad smo pomislili da smo zaključili listu povreda, po dolasku nam se prijavio Amar Gegić sa problemom pete koju vuče već duži period, ali zbog ritma utakmica nije mogao da zaliječi. Opet, otok i jaka bolnost koja značajno remeti kvalitet njegovog treninga, ali Gega ne odustaje. Uspjeli smo nekako “varati” tu povredu uz savjete šta dalje. Gega nije dozvolio da se u Skenderiji bilo šta primjeti.
Da stvari ne bi izmakle kontroli potrudio se Amar Alibegović koji je jako, najjače stisnuo zube i izgurao svoj brilijantan nastup do kraja uprkos povredi u drugoj četvrtini.
Nije htio da odustane od utakmice iako smo znali kakva je povreda u pitanju i nismo bili raspoloženi da nastavi, ali…
Samo je ponavljao “ž ne smijem se ohladiti, ne smijem stati”.
Adin Vrabac, momak koji se odazvao na svaki poziv je odigrao vrhunsku utakmicu pod pritiskom činjenice da je njegova mama hitno hospitalizirana na KCUS samo dan prije utakmice. Pokušajmo samo za tren zamisliti kakvo je Adinovo stanje u ova dva/ tri dana, ali ni on nije odustao.
Turbulentna i zahtjevna sedmica u kojoj je selektor Bećiragić sa svim svojim pomoćnicima i medicinskim dijelom staff-a dao svoj maksmum, ali, iskreno, da ovi karakterni momci nisu imali želju i motiv sve bi to bilo uzalud.
Više od tri decenije se bavim ovim poslom i iskustvo me naučilo da mogu jako dobro da procjenim sva stanja i povrede i odgovorno tvrdim da su ovi momci odigrali iznad svojih bioloških mogućnosti u datom trenutku i pod značajnim bolovima.
Ovim tekstom želim da kažem da svi ovi momci koji nose državni dres istinski vole Bosnu i Hecegovinu, osjećaju je i doživljavaju kao svoju domovinu. Gdje god da igraju s ponosom ističu svoje porijeklo i značajni su promotori svoje Bosne i Hercegovine.
Živim za dan da im se država oduži samo osnovnim uslovima za rad i apsolutno ničim više. Nikakve nagrade, novce ni premije niko nikada nije tražio nego samo elementarne uslove za rad kako bi bili još spremniji i još bolje promovisali svoju državu.
Poruka za Dan državnosti onima koji vode najljepšu zemlju na planeti
Molim vas ne dajte da se umanji sjaj ovog sportskog blaga koje imamo.
Podržite Košarkaški savez BiH, momke i djevojke koji nastupaju za reprezentacije.
Njihov interes je jasan, a vaš???
Dame i gospodo na vama je red.
Sretan nam Dan državnosti!
