Galerija Mandžić je okupila poveću grupu članova obitelji i prijatelja Envera Mandžića da bi 21. decembar 2024, u 11.11. omažom osvijetlila osobu vrijednu pažnje i sjećanja. Životne lekcije opredjeljuju svakog pojedinca kako će se sjećati osobe koja ostavi trag u životu. Dragih osoba se rado sjećamo, a onih drugih prisjetimo se sa gorčinom i, često, sa pomisli „nikad neću halalit´“.
Mandžo, iako odavno putuje nekim novim prostorima, okupio je sljedbenike, obitelj i prijatelje u svojoj galeriji, u svom muzeju minijatura, i dozvolio da prisutni poslušaju po čemu pamte Envera Mandžića. Došli su oni koji su željeli da dođu, bez pompe, medija i formalnosti, sa namjerom da pokažu nezaborav i poštovanje, a vjerujem, i da sebi daju „oduška“ – da kažu šta su nosili u sebi.
Upravo u tim kazivanjima pokazala se lepeza Mandžine prisutnosti u našim životima. Mandžo jeste ljudska gromada, a ko misli drugačije, uvijek ima priliku da dokaže. Mala je vjerovatnoća da u gradu Tuzla ima osoba koja je toliko energije, znanja i kapitala unijela u kulturu, očuvanje tradicije, nauku, poduku i mlađih i starijih. Slušajući kazivanja prisutnih lijepo se osjetio ponos u spoznaji da smo bili dio Mandžinog života. Decenijama su se taložile slike susreta i učenja od Mandže, a piscu ovih redova u mislima stalno se vrti jedna slika – ulazim u Galeriju, pogled u prostor, a u prostoru Mandžo naslonjen na desni zid, sa štapom u ruci, govori grupi učenika Behram-begove medrese o slikama na zidovima. Nastavnica i učenici stojeći slušaju šta to Enver Mandžić govori o slikama na zidu. Nikad Mandžo nije odustao od poduke mladih osoba.
Većinu prisutnih tog 21. decembra, kad se slavi i Dan rudara, Mandžo je okupio u grupu poznanika i prijatelja koji se nisu međusobno ranije poznavali. Mandžina gravitacija je uvukla u vrtlog čuvanja tradicije i umjetnosti sve one koji su popili barem jednu čašu crnog vina ili kratku kafu s hladnim mlijekom za Mandžinim stolom u Galeriji.
Kazivali su prijatelji kako su zajedno išli u školu, kako je pomogao da se u zlim vremenima sačuvaju ljudske vrijednosti, šta je i kako doživljavao kad je bio nepoželjan, kako gradske vlasti nisu, vjerovatno od zavisti, priznale Galeriju i muzej kao dio tuzlanskog kulturnog bogatstva, kako Mandžo zaslužuje ulicu po imenu Akademika Envera Mandžića, kako je njegovoj golemoj zbirci umjetnina i eksponata prošlosti mjesto u kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine.
Umjetnici i Mandžin školski drug fotograf su kazivali o prvim susretima sa Mandžom, o izložbama u Galeriji, pogledima na umjetnost, pogledima na minijature i umjetnost fotografije, Mandžizmu, pogledima na budućnost Galerije. Kazivana su sjećanja na Mandžine stručne vrijednosti, mentorstva na magistarskim i doktorskim radovima, napisanim knjigama o razglednicama, bosanskoj tradiciji, i o Tuzli kako je rasla i postajala drugačija od drugih bosanskih naseobina.
Drugačija jer su zajednički živjeli svi koji su željeli zajednički život popločan različitostima, bez predrasuda i poniženja. Mandžina obitelj je kazivala o njegovom životu sa ispunjenom svrhom, o namjeri da Galerija i dalje živi, i da ima mjesta za sve koji žele da svoje uspjehe zabilježe i u Galeriji Mandžić. Nije nedostajalo riječi zahvale za urađeno, a u stvari, prisutni su zahvalni što su podijelili životne priče u kojima je utkan Mandžin duh i bivstvovanje.
Pojavila se i krigla sa 17. skoka preko kože na kojoj je rukom napisano Prezidijum Enver Mandžić, a sa zidova Galerije Mandžini portreti budno su posmatrali šta se to o njemu govori u njegovoj Galeriji. A nije izostao ni zadnji portret dede Envera, nacrtan drvenim bojicama njegove unuke. A u međuredovima, mandžizmi napravljeni rukom i maštom Envera Mandžića.
Na susretima slične prirode i motivacije, obično se govori „nikad nećemo zaboraviti …“, a to obećanje vrijedi do sutrašnje prve kafe i zapaljene cigare. Na omažu nije dato nikakvo obećanje, nije bilo potrebe, jer Mandžo se ne može zaboraviti.
Tihomir Knežiček
