Božićna poruka fra Željka Nikolića, gvardijana Franjevačkoga samostana u Tuzli

Božić se kod nas u BiH, kao i diljem svijeta, slavi prvotno kao pučka svečanost, zatim kao izričaj kršćanske dogme ili vjerske istine i, što je najčešće, kao kulturalni element zapadnoga svijeta. Prigodom Božića ove godine želio bih postaviti pitanje kakva bi to bila etička, moralno-etička ili političko-etička dimenzija Božića. Što nam poruka o Božjem dolasku u čovjeku Isusu priopćava o našim odlukama, potezima i stavovima u životu?

Temeljni teološko-vjernički podatak o Božiću glasi: Bog je pohodio čovjeka po čovjeku. U Isusu iz Nazareta, konkretnoj povijesnoj osobi, Bog se umiješao u ljudsku muku, radost i nadanje, umiješao se u njegovu povijest i njegov život. Neovisno o tome doživljava li obični čovjek to Božje „upletanje“ osjećajno kroz pučke svečanosti ili intelektualno kroz zamršene teološke formulacije ili čisto ljudski kroz dostignuća ljudske kulture, on na tu činjenicu ne može ostati imun. Ne može jer je on biće koje u rascjepu suvremenoga potrošačkoga mentaliteta, zbog svoje konstitucije kao čovjek koji misli, traži oslonac i točku orijentacije.

Taj temeljni antropološki podatak o čovjeku izloženom vjetrometini povijesti, ogromnome rastu njegove tehnološke moći, njegova znanja i umijeća prva je točka moralno-etičke dimenzije Božića. Čovjek je razapet između osjećaja vlastite moći i nemoći, između vlastite slobode i uvjetovanosti. Svjestan je da sam sebe ne može zaštititi od vlastitog ogromnog znanstvenog i tehnološkog napretka i da je upravo zbog toga napretka ugrozio prirodu koja je temelj njegova života. Dakle njegov vlastiti i biološki identitet je ugrožen, a s druge strane ugrožena je priroda kao temelj njegova postojanja na zemlji.

Odgovor Božića na to čovjekovo stanje, utemeljen na onoj činjenici Božje umiješanosti u čovjekovu muku, bi bio da i današnji čovjek treba pristup vjere da bi samoga sebe mogao razumjeti, odnosno da bi razumio i svoju slobodu i svoju ljudskost u modernom svijetu. Međutim, upravo je taj moderni svijet na neki način Boga sklonio iz svoga središta, postavljajući na njegovo mjesto druga božanstva koja ga sapinju i guraju u onaj osjećaj nesigurnosti i izgubljenosti, usprkos njegovu silnu napretku u tehnologiji i znanju. Onaj „utjelovljeni Logos“ o kojemu govori božićna patristička teologija utjelovljenja, mogao bi se prevesti kao „utjelovljeni Smisao“ za današnjega čovjeka. Upravo ta činjenica nuđenja smisla čovjeku bez orijentacije i čvrste uporišne točke, prva je i najvažnija moralno-etička globalna poruka božićne tajne.

Druga moralno-etička poruka Božića proizlazi iz onoga što se naziva Božja solidarnost. Dopustivo je i opravdano dogmatsko-vjerske formulacije o utjelovljenju ili učovječenju prevesti u kategoriju „Božje solidarnosti s čovjekom“. Na taj način jedan od središnjih pojmova kršćanske socijalne etike, odnosno katoličkoga socijalnog nauka postaje i temom božićnih poruka. Ako kršćani u Božiću prepoznaju Boga koji je solidaran s čovjekom, koji uzima na sebe teret bivanja čovjekom, onda je nužno da i oni budu graditelji solidarnih odnosa u svijetu. Iz življenja darovanoga smisla te iz božićne obveze solidarnosti morali bi računati posebno s onima na rubu, sa siromašnima. Evanđeoski opisi Isusova rođenja upravo su smješteni u taj kontekst siromaštva, malenosti i jednostavnosti. U svojim govorima i nastupima Isus upravo njima daje prvo mjesto. Stoga bi kršćani, a s njima i kršćanske crkve trebale biti tijekom proslave Božića posebno pozorni na siromašne. Ne treba se zagušiti u svjetlima zapadnjačkih božića i ne upozoriti na rastuće siromaštvo na Jugu naše planete, kod nas u BiH, ali i na sve veće siromaštvo u pojedinim europskim, razvijenim kapitalističkim državama.

Božićna solidarnost uključuje i brigu za buduće generacije i na sudbinu naše planete Zemlje. Strah za budućnost čovječanstva trebao bi posebno među kršćanima probuditi osjećaj odgovornosti za Zemlju i čovjeka na njoj, a među svim ljudima intelektualni žar za promicanjem etike i teologije odgovornosti. Božja ili božićna odgovornost trebala bi biti jedan od najvažnijih motiva djelovanja kršćana u modernome vremenu. I solidarnost i odgovornost stoga su središnje teme moralno-etičkoga iskustva Božića.

I na kraju treba naglasiti da je božićni događaj prvotno događaj čovjeka. Bog se ne utjelovljuje ili učovječuje u ljudsku narav ili neko opće čovještvo nego u konkretnu povijesnu osobu, Isusa iz Nazareta. Njegovo samopriopćavanje svijetu i čovjeku događa se upravo preko toga povijesnog Isusa. Zato Božić ne znači proslavu neke apstraktne ljudske naravi, nego čovjeka pojedinca, s njegovim imenom i prezimenom, njegovim nadama, radostima i patnjama.

Iz toga podatka kršćanske vjere, iako posredno i često protiv volje Crkve, razvio je suvremeni Zapad teoriju o pravima čovjeka, njegova dostojanstva i njegove nepovredivosti. Velike ideologije kolektivnih pripadnosti, posebno u prošlome stoljeću, prijetile su da ovo dostignuće prvotno kršćanske antropologije ozbiljno dovedu u pitanje. Na našim stranama, koje se znaju slavodobitno zvati kršćanskima, i danas je kolektivna svijest često jača od individualne. Pokazali su to ratovi i ubijanja devedesetih godina, kada se čovjeka nije promatralo kao jedinstveno biće, nego samo kao člana nekoga (tuđeg) nacionalnoga i/ili vjerskog kolektiva. Uz Božić i božićne vrijednosti dobro je se sjetiti da se često zaboravi ta činjenica Božje proslave pojedinca i njegove vrijednosti. Stoga principe naše male „božićne etike“ završavamo s humanizmom, s brigom za čovjeka, kao središnjim i najvažnijim akterom Božje božićne avanture.

Danas novac, pohlepa, posjedovanje, moć, progres, uspjeh i slava stoje nasuprot osmišljavanju cjeline života, cjeline postojanja i mogućnosti orijentiranja. Koju će stranu čovjek izabrati, puno ovisi o načinu na koji će Božić ili božićna tajna biti posredovana od onih koji još vjeruju i od institucija Crkve kojoj je to posredovanje upisano u njezino poslanje. Hoće li božićne vrednote (smisao u kaosu orijentacije, solidarnost i odgovornost te humanost) naći načina da postanu orijentacijske točke suvremenom čovjeku ovisi prvotno o kršćanima samima. A one, svaka na svoj način, žive i nude se i u pučkom radovanju u slavlju Božića, u visokoj teologiji i mistici, ali ništa manje i u svjetovnome, kulturalnom obilježavanju i slavljenju ove kršćanske vjerničke tajne.

Svima nam želim više smisla u kaosu orijentacije, više solidarnosti i humanosti u politici i društvu, svim kršćanima čestit Božić, a svim sugrađanima i sugrađankama naše Tuzle mir, dobro i Božji blagoslov u 2025. godini.

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI