Praznici imitiraju oazu pored koje se pružaju nepregledne pustinje trajanja.
U njima postmoderni feudalizmi i robovlasništva isušuju supstancu čovjeka,
pružajući mu tek puki privid suverenog raspolaganja sopstvenim krvotokom.
Praznici su časovi kada se ponovno smijemo jer je takav, naprosto, običaj.
Ta, ko bi se usudio i pomisliti kako smo nekoć zaista bili stvoreni za pravu ljubav.
Mozgovi betonirani degeneracijama ne misle o dolazećim generacijama;
okamenjena srca ne kucaju poput pravih.
Bjelodano je: naša tijela postaju antitijela, naši geni – antigeni.
Obrat je to što ga medicina bestijalnog kapitalizma još nije objasnila,
pošto, k´o zmija noge, sakriva istinu o sopstvenoj istoriji.
* * *
Duše su u prinudnom izgnanstvu iz ovostranog; oči više ne prepoznaju nosača.
Rascjep je nepreskočiv, metež izvjestan, a prognoza involucije dalekosežna.
Tekstura se formira na porazu većine i premoći „šačice odabranog jada“.
Patriciji, iz perspektive orla, posprdno promatraju plebs – lovinu u perspektivi miša.
Politički prozelitizam tjera na gađenje i povraćanje poslije svakih izbora.
Topovske salve zaglušuju proteste pacifista.
Municiju i drogu neštedimice razdjeljuje polusvijet u brendiranim odijelima.
Po njihovom dirigovanom diktatu iznova napadamo sami sebe i unaprijed se predajemo.
Omnibus nestanka srednje klase postaje isuviše bolan za razboriti um.
Siromaštvo je dijagnoza većine živih – empatija je slabost koju emaniraju nikogovići.
Zaista, koliko nas se može pronaći u definiciji zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije?*
Mantri punoj lafine u kojoj smo svi redom bolesni – bez mogućnosti izliječenja.
* * *
Kleptokratija je ćilim pun moljaca rasprostrt ispred sehare sa skupocjenim šovinizmima.
Fraktura zemljine kugle je otvorena i neprestano krvari,
a nigdje svjetski poznatog traumatologa što umije zbrinuti weltschmerz.
Hommage našem dunjaluku je odavno napisan, samo što još uvijek nije pročitan naglas.
Može li pojam rekapitulacija promijeniti bilo šta u ovim dezorijentiranim životima?
Ili smo, ipak, bespovratno kapitulirali i šaptom pali pred najezdom krupnog kapitala.
* Weltschmerz („Svjetska bol“) je izraz nastao u prelazu 18. na 19. stoljeće. Označavao je kolektivni osjećaj žalosti i bespomoćnosti zbog nemogućnosti poboljšanja svijeta.
* Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.
