S vremena na vrijeme, nedjeljom objavljujemo poneku pjesmi, priču Omera Ć. Ibrahimagića, pa evo još jedne "Dešavaju se čuda"
DEŠAVAJU SE ČUDA
Otkako je, k´o biva, napredovao.
Neki što su mu nesmiljeno smještali, kuke podmetali,
sada mu se, neskriveno, smiješe.
A neki kojima je bio nebitan posve ga drugim očima gledaju.
Oni što su ga godinama, na pravdi Boga, napadali i kinjili,
što su mu sisali krv na slamku i obarali ga u blato nizašta, zasitili se.
Ubiše se klimajući glavama, gotovo svakodnevno ističući
kako svoje nepodijeljene simpatije,
tako i dugogodišnje neprolazne vrijednosti uspješnog čovjeka.
Licemjerno pokušavaju, onako u prolazu,
istaknuti i svoj nemali obol u njegovoj promociji.
Odabiri sako-košulja-kravata sada su puno decentniji i privlačniji.
Brojne pripadnice jačeg spola idu čak dotle pa tvrde
da je daleko muževniji no prije,
da je, gotovo preko noći, dobio na specifičnoj težini i karakteru,
da ih, već samim pogledom, hametice obara s nogu.
Plijeni karizmom i džaba je: ima ono nešto.
Neki što ga nisu poznavali već ga prilično dobro znaju, kao – paze se s njim,
a neki što su ga ovlaš poznavali, uvjeravaju i sebe i druge
da su dugogodišnji prijatelji: k´o nokat i meso.
Viceve više niko ne priča bolje,
a svi se već unaprijed slažu s lucidnim izborom vina od strane uspješnog čovjeka.
Rečenice, iz istih usta i iste poput nekadašnjih,
najednom su postale umnije, jezgrovitije, prepune zrnaca mudrosti.
Javljaju se nepoznati rođaci koji ga se sjećaju još kad je bio ovolicki.
Dušebrižnici idu tako daleko da preporučuju hitnu promjenu automobila,
jer je napredovao i više nije onaj obični čovjek, od prije godinu-dvije.
Tako to biva u nekom od činova predstave života.
Onda, kada režija iz interesa nadvlada prirodni scenarij.
Oni pravi ga, što li, ostave na miru, a glumci ga profani svojim pažnjama ugušiše.
Uspješni čovjek je uglavnom isti: i dok s jutra pere zube, i na porodičnom ručku,
i kada stoji pred ogledalom, i u radnji.
Ruku na srce, jedva šačicu zima stariji.
I dalje gleda sa istom željom samo pod nekoliko obrva
kako bi vidio ono što mu treba da uistinu ide naprijed.
Ali, ne onako kako to sebi puk pojašnjava
već na način koji on smatra jedinim ispravnim.
Onaj za kojim se, što bi naši stari rekli, vrijedi okrenuti.
