Teško je znati tačan broj ljudi koji su živjeli mirno svoje živote, bili zadovoljni i sretni, a onda su nečije političke odluke dovele do drastičnih promjena. Prvo im sređene živote remete vijesti o raznim problemima, zbog koji počinju da se brinu, ali ni najveći pesimisti ne mogu predvidjeti sve užase koji mogu da se dese, a dese se.
Nuri i Afra, bračni par iz Sirije, živjeli su lijepo sa sinom, Nuri se bavio pčelama, a ona je bila umjetnica. Voljeli su se, radovali jedno drugom, druženjima s prijateljima, posebno Mustafom i Dahab. Nuri i Mustafa su imali svoje košnice, proizvodili su med. Znali su da slušaju pčele. Nuri je poznavao dobro pčele ali ne i ljude, u nevjerici je gledao kako se ruši njegov grad, država, kako nestaje sve, kako je sve više ubijenih, a među njima i njegov sin, dječak Sami.
Od šoka i boli zbog gubitka Samija, Afra je oslijepila. Njihov život postaje sve teži, te se kao i mnogi, odlučuju da napuste zemlju i idu u Englesku.
Na ilegalnom putu s krijumčarima, prelaze granice raznih zemalja, u svakoj doživljavajući ružne situacije.
Umorni, slomljenih srca, duboko povrijeđeni životom, nakon dugog puta stižu u Englesku, gdje sa brojnim izbjeglicama pokušavaju da sastave parčiće života i nastave dalje.
Dirljiva, potresna priča o jednom bračnom paru, koja pored niza opisa tužnih i teških situacija, ima i dijelova koji bude nadu, da ima i dobrih ljudi, da vjera u bolje sutra, daje snagu da se savladaju brojne teškoće.
Dijelovi iz knjige:
(...)
Plašim se očiju svoje žene. Niti ona može vidjeti vani niti ko može vidjeti unutra. Pogledajte, poput kamenja su, sivog kamenja, morskog kamenja. Pogledajte je. Pogledajte kako sjedi na rubu kreveta, spavaćica na podu, okreće Muhamedov kliker prstima i čeka da je obučem. (...)
(...) Sutradan smo pješke otišili do autobuske stanice i autobusom krenuli do najbližeg grada, gdje smo sreli krijumčara, niskog astmatičara s očima koje su zujale okolo kao muhe. Odvezao nas je svojim automobilom u Istanbul. Kad smo stigli Elias se nije odvajao od mene. Zgrade u gradu su bile visoke i svijetle, stare i nove, okupljene oko Bosfora, gdje se Mramorno spaja sa Crnim morem. Zaboravio sam da zgrade još mogu stajati, da negdje postoji cijeli svijet koji nije razoren kao Alep. (...)
Christy Lefteri odrasla je u Londonu, roditelji su joj s Cipra. Predaje kreativno pisanje u Londonu. Radila je kao volonterka Unicefa u Prihvatnom centru za izbjeglice u Ateni, nakon čega je napisala knjigu “Pčelar iz Alepa” koja je prevedena na 25 svjetskih jezika i za koju je dobila nagradu The Aspen Word.
Sabina Mešić
