Ostali smo bez jedne dobre osobe, jednog dobrog liječnika, jednog dobrog supruga, oca, djeda i brata, jednog dobrog druga, lovca i ribolovca... Riječ je samo o jednom čovjeku, a ne grupi njih, jer je Josip Hudić bio "ovo sve". Jedinstven. Nekonvencionalan, a tačan, ozbiljan, a nasmijan, narodni, a duboko urban, pragmatik, a sanjar.
Autoritet, nikako autoritaran, ponosni Krečanin, a Tuzlak s dna kace. Upravo je i plijenio tom svojom ukupnošću.
Od njega smo učili kako trajati, a ne samo biti, kako slušati, a čuti, kako gledati, a vidjeti, na koncu, kako shvatiti i prihvatiti. Kohezivni konstruktor, predsjednik Udruženja neurologa, a obični čovjek iz komšiluka, blistavih sjećanja na prelijepu prošlost i uvijek, ali uvijek, sa optimističkim pogledom u budućnost. Sapienti sat (Mudrome dosta). Zbog toga smo imali čast, ali i obavezu postati njegove mlađe kolegice i mlađe kolege.
Bili bi sretni da je saznanje o njegovoj smrti samo jedan od brojnih vijesti rekla-kazala, a tužni smo jer je to, nažalost, istina. Stoga praznina koju ostavlja u nama neće biti popunjena nečim drugim, a manje bolnijim. Jer, danas je malo takvih kao što je bio primarijus Josip Hudić – danas se takvi broje na prste jedne ili dvije ruke.
Naši prethodnici, stari medikusi, istakli bi: "Carum rarum." A mi bi preveli i potvrdili: "Ono što je rijetko, skupocjeno je!"
S tugom i poštovanjem,
Kolektiv Klinike za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla i
Udruženje neurologa Tuzlanskog kantona
