Gdje god nađeš zgodno mjesto, tu drvo posadi!
A drvo je blagodarno, pa će da nagradi.
(Jovan Jovanović Zmaj)
Gdje god nađeš zgodno mjesto, tu zgradu posadi!
Izvođač je blagodaran, pa će da nagradi.
(Mantra“ investitorskog urbanizma“)
Obznanjuju nam kako je magični Kicelj iz mog djetinjstva postao vidikovac.
Još jedan prekrasan čin u tragičnoj predstavi pomno izrežirane sadašnjosti.
Kamo sreće pa da to bajkovito brdo još mogu vidjeti s pendžera stana u kome obitavam!
Nažalost, u pogledu više nema ni one padine niz koju sam se sankao i skijao.
Gle, pa i Borića, za mene nasankanog, nema;
šćućurio se, zagr(a)đen zgradama novog Gra(n)da.
Na Sjenjaku, tamo gdje sam trčao „za osnovnu“, stoje nebotičnici, dugo već.
Pored njih, prije samo koju godinu, na travnatom dječijem igralištu,
iznikla je grdosija – pravi „novi Titanik“.
Tiranosaurusi nesmiljeno ubadaju (u) nebo: otvaraju se poput vazdušnih jastuka u nesreći.
Bez obzira na namjenu komfora, mi (iz)dišemo život bez hlorofila, u pustinjama betona.
Kapitalizam je naumio sviti se visoko, dragom Bogu pod noge, e da bi mu se nekako umilio!
Gungula je čak i među oblacima – apartmani u potkrovljima im ne dozvoljavaju okupljanja.
Čiste bijele horizontale su razorene crvotočinom sivih vertikala.
Čedo kapitala – „investitorski urbanizam“ (kako mu tepaju kojekakvi),
buja kao iz vode zarad prohtjeva šačice VIP-ova, klike potpuno „odrezane“ od Matice.
To su diktatori koji kreiraju didaskalije – „prvaci“ koje smo „izabrali“ njihove su marionete.
Drvorede zamjenjuju „zgradoredi“, a kolektivno sjećanje pogubni kolektivni zaborav.
Nebo je sačuvano tek u deminutivu, isparcelisano u očima onih što ga uzalud očekuju.
Gdje li se samo sakrila ona zlatna sunčeva svjetlina iz našeg djetinjstva?
U centru Gra(n)da je ižđikljao mastodont što je izbušio atmosferu i skršio „ružu vjetrova“.
Stukao je vihore sve do koljena uplašenih prolaznika – ponizio i jedne i druge.
Batal-pos´o: gluho i ćoravo bilo!
Šćućureni poput Liliputanaca, mali i nebitni, u sramu od podizanja očiju iznad linije pogleda,
gmižemo u strahu od pokušaja nastavka života ispod džinovskih, a ovovremenskih Gulivera.
Gigantoidi zatvaraju nesmetan pristup nebu, k´o rajsferšlusom.
Urbanistički isplaniranih 12 spratova poslije „poslovnog ručka“ volšebno postane 16.
Razlika u visini zgrade je očita gotovo isto koliko i razlika u brojevima što šuškaju.
Čak i ako se broji „na prste“, što sve češće radimo.
Zauzvrat, „neke što su se znali snaći“ strefi gruntovan poklon:
vikendičica na planini, stančić u šeheru ili apartmančić na morskoj obali.
Jasno je nama šta je nas snašlo i strefilo, samo se, nemušti, još stižemo praviti i naivni!
Haj´mo dalje s devijacijama!
Zelena igrališta na nekoć čudesnoj Slatini su postala skladišta brzovezujućeg betona.
Naslućujem: podići će udobne stanove za „prepovoljnih“ 2500 eura po kvadratnom metru.
Eno, i u bašči gdje je stvaran evropski prvak*, iznikla je „pametna“ zgradurina.
Sahranjena su kina „Radnik“ i „Mladost“, a i „Centar“ je na umoru, uvijen u ćefine.
Rijeke u kojima su se naše majke i očevi kupali šalju fekalije građana u crnomorski sliv.
Crno nam je u grudima i pred očima, Crno more ne posjećujemo, a sliv je u suzama niz lice.
Ima svakovrsne simbolike u tom imenu punom mrkline, a ponajviše je istine.
Nemilosrdno „gradimo“, slabeći, kršeći i uništavajući sopstvene temelje,
a na pluća naših Gra(n)dova kao da smo nešto malo zaboravili.
Razum onim razumnim nalaže da tako ne može i ne smije dalje jer nema smisla i logike!
Ali, ko bi, „s mozgom i pametan, smislovit i logičan“, podizao parkove kada od toga nema „pinku“, kada ga nema u IMT-kombinaciji („ima l´ mene tu neđe“)!
Zbilja, dragi Bože, hoće li neke ljudine iz BH Gra(n)dova, na nekom parčetu tla na kome nije moguće sagraditi novo čudovište od betona, usuditi podizati, gle čuda – nove parkove?!
Barem sada, nakon što smo protraćili decenije i decenije u uništavanju zelenih parcela.
Ako ništa, zbog uspostavljanja privida nekog suodnosa – na 20 novih zgradurina 1 novi park.
Da to bude pravi-najpraviji park, a ne neki rekonstruisani, podignut davno, u ono „mračno vrijeme“, na koje nas podsjećaju ovi novi mračnjaci – diplomirani ubijači svake nade.
Da to bude park sa stvarnim, brzorastućim drvećem i žbunjem, perivojima i travnjacima.
Dženet u kome Ljudi leže na zelenim ćilimima, u hladu krošnji, a ptice pjevaju u sabah.
Nastao na valjanom projektu valjanih ljudi, majstora od nauke i od zanata – nikako dunđera.
Ko zna, možda čak i s nekim provizornim jezercem (ukoliko budžet dozvoli).
Usnio sam kako je neko nekad negdje rekao da hoće, ali ne baš danas nego baš „malo sutra“.
Zato, požurimo prema vlastitom unazađenju – hrlimo u nove kvadrate i nove spratove!
Ali, sve do jednom!
Tada će nam surovi betonski „zgradoredi“ zavazda sakriti Sunce ispred očiju.
„Mrak-potez!“- poentirao bi jedan od mojih drugova,
dok decenijama uporno, ali potpuno uzaludno, navijamo za našu „Slobodu“ na Tušnju.
Da, mrakača će nam postati zajamčena sa svakim uzdizanjem „svevida“ u konačni „nevid“!
Je li to cijena koštanja kratkotrajnog preživljavanja lokalnih plemena?
Ili cijena nestanka lux in tenebris?
Jeste! I zato budimo sretni što još uvijek imamo šta za prodati i gdje za „podići“!
Jeste, jer imamo gradsku prirodu za nenormalnu prodaju (ali više nemamo gradsko društvo)!
Jeste! Jer, to je „novi red“, a nema reda u tom neredu!
I zato, huraaaa, let´s go da iđemo gore visoko, do našeg konačnog prelaska u carstvo nebesko!
* Zlatan Saračević, evropski prvak u bacanju kugle i sportista stoljeća Grada Tuzle
* Lux in tenebris (Svjetlost u mraku)
