Književna djela u kojima je fokus na ubici, negativnom liku, prikazuju drugu perspektivu i nekad djeluju zbunjujuće na samog čitaoca. Tok misli nekog običnog čovjeka, čiji će život promijeniti neki događaji, budi zanimanje.
Jedno od takvih djela je "Stranac" Albera Kamija. Nakon što su mu javili da mu je majka umrla, glavni lik Meursault odlazi na sahranu. Kažu mu da je običaj da se uz tijelo bdije noć, dolaze svi koji su je voljeli. Ostali se čude što ne plače, nije želio ni da vidi mrtvu majku. Poslije sahrane odlazi i vrlo brzo izlazi sa djevojkom, odlaze u kino.
On nastavlja sa svojim životom, povremeno se sjetivši majke. Upoznaje neke ljude, njihove probleme, a za vrijeme jednog izleta on ubija čovjeka. Nije ga poznavao, ranije su ga pratili, provocirali, nije imao razlog da ga ubije, ali jeste. Prije ubistva najviše se opisuje kako mu je smetalo sunce.
Završava u zatvoru. U toku suđenja sve posmatra kao da se dešava nekome drugom. Kada tužitelj govori, on se slaže s tim, ne brani se, smatra da su svi u pravu, on je zaista ubio čovjeka. Kada ga osude na smrt, posjećuje ga sveštenik, koji mu je naporan, ne želi da ga sluša, na kraju ga napada. Ateist je i ne zanimaju ga vjerske priče. Ne vjeruje da poslije života ima života.
S jedne strane stiče se utisak da je u pitanju nevjerovatno hladna osoba, bez osjećanja, čudnih shvatanja, a s druge da je u pitanju čovjek koji ne mari za društveno prihvatljivo i koji kaže tačno ono što misli, bez uljepšavanja i pokušaja da se nekome dodvorava, koji sam život ne smatra posebno vrijednim i ne vidi smisao u življenju.
Na sahranama se uglavnom svi ponašaju ozbiljno, izgledaju tužni, a da li su? Koliko je ono što se osjeća i misli u skladu sa ponašanjem? Koliko često se govori i ponaša onako kako se očekuje, a ne onako kako se osjeća? Niz je pitanja o kojima bi se moglo razgovarati nakon čitanja Stranca. Roman apsurda, filozofije života koji ima sličnosti sa Kafkinim djelima, a donekle i sa romanom Zločin i kazna Dostojevskog. Čitalac ostaje zbunjen šta da misli o čovjeku kao što je Meursault.
Dijelovi iz romana:
(...)
Uveče je došla Marija kod mene i pitala me da li bih se njome oženio. Rekao sam da mi je to svejedno i da bismo to mogli uraditi ako ona to želi. Ona je željela da sazna da li je volim. Odgovorio sam, kao i jednom prilikom ranije, da to ništa ne znači, ali da je vjerovatno volim. Pa zašto da se oženiš sa mnom?, reče ona. Ja sam joj objasnio da to uopšte nije važno i da, ako ona to želi, mogli bismo se vjenčati. Uostalom, ona je sama postavljala pitanja, a ja sam samo odgovarao sa DA. Ona je onda primijetila da je brak ozbiljna stvar. Ja sam odgovorio: nije. Malo je zaćutala, a onda me gledala ćuteći. Zatim je progovorila. Htjela je jednostavno da sazna da li bih prihvatio isti prijedlog neke druge žene za koju bih bio vezan na isti način. Rekao sam: naravno. (...)
(...) Po čitav dan mislio sam na svoju molbu za pomilovanje. Pomislim da sam ovu ideju iskoristio na najbolji način. Preračunavao sam svoje šanse i iz svojih razmišljanja izvlačio najbolje zaključke. Polazio bih uvijek od najgore pretpostavke: moja molba za pomilovanje je odbijena. E pa onda ću umrijeti. Ranije od ostalih, to je očigledno. Ali svako zna da život nije vrijedan da se živi. U suštini, dobro sam znao da umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj nema velike važnosti, jer će u oba slučaja živjeti drugi ljudi i druge žene, i to hiljadama godina. Od toga nema ničega jasnijeg, na kraju krajeva. Uvijek umirem ja, pa bilo to sad ili za dvadeset godina. (...)
Romansijer, pripovjedač, dramski pisac, esejista i novinar
Alber Kami (1913–1960) živio je život angažovanog intelektualca, suočenog sa iskušenjima modernog svijeta i vjekovnim dilemama evropske historije. Odrastao je uz zvuke ratnih bubnjeva Prvog svjetskog rata, doživio uspon hitlerizma, tragediju Drugog svjetskog rata, kao i borbu svog rodnog Alžira za slobodu i nezavisnost. Godine 1957. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a 4. januara 1960. nastradao je u automobilskoj nesreći sa svojim prijateljem i izdavačem.
Sabina Mešić
