Još jedan Osmi mart dočekujemo bez velikih radosti i u strahu od novih ratnih sukoba. U protekloj sedmici svijet je potresao još jedan rat – rat koji je počeo ubistvom 150 učenica u Iranu. Samo sedam dana prije toga, Evropska komisija potvrdila je historijsko „DA“ da žene u Evropi imaju pravo na pristup abortusu. Umjesto da se radujemo historijskim koracima u zaštiti ženskih prava, uznemirene smo i uplašene eskalacijom ratova koji nisu tako daleko od nas.
U međuvremenu, našu svakodnevnicu obilježavaju i naši nedavni ratovi. Političke kampanje za ovogodišnje opće izbore uveliko su počele i zvona rata i nacionalizma odzvanjaju na svakom koraku. Političke kampanje ne možemo ignorisati – ali možemo pažljivije promatrati pitanja koja su bitna za naš život.
Esencijalne liste lijekova sve su kraće i kraće. Oboljele od različitih vrsta karcinoma svakodnevno se suočavaju s preprekama u ostvarenju prava na zdravlje. Žene sa invaliditetom i dalje su nevidljive u našem društvu, uz vidljive i nevidljive barijere u ostvarivanju osnovnih prava. I dalje ne možemo vozom do Banje Luke i nazad do Sarajeva, a da ne spominjemo sve veće urušavanje javnog gradskog saobraćaja
u svim lokalnim zajednicama gdje ga uopšte ima. Žene sa sela i dalje biju bitke za ostvarivanje osnovnih životnih prava, od prava na zdravlje, prava na mobilnost, obrazovanje i ekonomsku nezavisnost.
Romkinje i dalje preživljavaju nasilje koje niko ne bilježi, niti pokreće sistemske mehanizme zaštite.
Migrantkinje su nezaštićene u zemlji koja možda najbolje na svijetu razumije šta znači živjeti u strahu od ratova i nasilja. Rodno odgovorni budžeti i dalje su naučna fantastika, a planiranje i programiranje razvoja ne odvija se u odnosu na društvene potrebe, već isključivo u skladu sa željama i interesima elita. Naše
rijeke i planine postaju odlagališta smeća umjesto bogatstva koje ostavljamo budućim generacijama.
Polako ostajemo i bez pitke vode – ali koga to briga – nije pitanje od nacionalnog interesa.
Marginalizovane društvene skupine poput LBT* (lezbejki, biseksualnih i trans žena) i dalje su nevidljive,često izložene nasilnim konverzivnim terapijama koje su zabranjene. I o ovome rijetko ko govori.
Država se i dalje maćehinski ponaša prema više od 51% svojih građanki, a sistem je takav da prije svega štiti sebe – a ponajmanje nas – žene.
Ženska mreža BiH podsjeća da Međunarodni dan žena – Osmi mart nije prilika samo za slavlje i podjelu prigodnih poklona.
Osmi mart nas podsjeća na kontinuitet borbe i rada na unaprjeđenju ženskih prava u Bosni i Hercegovini.
Danas, u 2026. godini, to podsjećanje treba da bude što snažnije i da nas sve podstakne da ne dozvolimo urušavanje ženskih političkih i socijalnih prava, već da učinimo sve što je u našoj moći da svaka žena u Bosni i Hercegovini živi život u Miru, bez nasilja i uz punu slobodu izbora.
Nema slobode dok svaka žena i djevojčica nije slobodna!
Nek nam živi Osmi mart!
