Diskriminacija nije apstraktan pravni pojam. Ona ima ime, lice i posljedice. Za mlade i žene sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini diskriminacija znači propuštene prilike, stalno dokazivanje vlastite vrijednosti i sistem koji nije dizajniran za sve građane podjednako.

Kampanja Tvoja prava su i moja prava polazi od jednostavne istine: prava osoba sa invaliditetom nisu posebna prava – to su ista prava koja pripadaju svima. Kada se ona krše, društvo u cjelini postaje slabije.

Šta je diskriminacija?

Prema Konvenciji UN o pravima osoba sa invaliditetom, diskriminacija podrazumijeva svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovu invaliditeta koje ima za cilj ili rezultat umanjenje ili onemogućavanje uživanja ljudskih prava na ravnopravnoj osnovi sa drugima. Uključuje i uskraćivanje razumnog prilagođavanja. To znači da diskriminacija ne mora biti otvorena zabrana. Dovoljno je da sistem ne ukloni barijere koje sprječavaju ravnopravno učešće.

Pravo na obrazovanje: “Bio sam u učionici, ali nisam bio dio razreda”

Mladić sa cerebralnom paralizom opisuje srednjoškolske dane: Sjedio sam u zadnjoj klupi jer su rekli da je tako lakše. Nisam imao asistenta. Kada bi se radile grupne vježbe, niko me nije birao jer sam sporije pisao. Formalno, pravo na inkluzivno obrazovanje postoji. U praksi, nedostatak asistenta, neprilagođeni materijali i nepristupačne zgrade dovode do toga da mladi sa invaliditetom završavaju školovanje bez punog učešća i bez jednakih šansi. Posljedica? Slabija konkurentnost na tržištu rada i dugoročna ekonomska nesigurnost.

Pravo na rad: “Nisu vidjeli moje kvalifikacije, samo invaliditet”

Diplomirana pravnica u invalidskim kolicima govori: Na razgovoru za posao rekli su mi da nemaju rampu i da bi adaptacija bila komplikovana. Rekli su da će me pozvati. Nikada nisu. Prema dostupnim podacima, žene sa invaliditetom čine značajno manji procenat zaposlenih osoba sa invaliditetom, čak I u odnosu na muškarce sa invaliditetom. Diskriminacija na tržištu rada ima dvostruki efekat: pojedinac gubi prihod i profesionalni razvoj, a država gubi porezne prihode i produktivnost. Kada mladi sa invaliditetom ostanu van tržišta rada, troškovi socijalne zaštite rastu, a potencijal ostaje neiskorišten.

Pravo na zdravstvenu zaštitu: “Bila sam tu, ali nisam bila uključena”

Žena sa oštećenjem sluha opisuje ginekološki pregled: Nisam imala tumača. Ljekar je govorio brzo. Osjećala sam se posramljeno jer sam morala stalno tražiti da ponovi. Nedostatak prilagođene medicinske opreme i komunikacijskih prilagođavanja posebno pogađa žene sa invaliditetom. To nije samo pitanje komfora – to je pitanje dostojanstva i sigurnosti.

Pravo na samostalno odlučivanje i političko učešće

Osobe lišene poslovne sposobnosti mogu izgubiti pravo da glasaju, sklope brak ili odlučuju o vlastitom životu. Jedna mlada žena kaže: Imam 28 godina, ali neko drugi potpisuje dokumente umjesto mene. Ovakve prakse dodatno marginalizuju mlade osobe i žene sa invaliditetom i šalju poruku da njihova volja nije jednako vrijedna.

Ekonomska perspektiva: diskriminacija kao razvojni gubitak

Diskriminacija ima mjerljivu cijenu. Nezaposlenost osoba sa invaliditetom znači manji BDP, manje poreznih prihoda i veće izdvajanje za socijalne transfere. Investiranje u pristupačnost, inkluzivno obrazovanje i zapošljavanje nije trošak – to je razvojna strategija. Evidence-based politike u oblasti invalidnosti podrazumijevaju budžetsko planiranje koje uzima u obzir dugoročne ekonomske koristi inkluzije.

Zašto je ovo važno?

Kako ističe Sandra Jašarević Merdžanić, ravnopravnost nije čin milosti, već obaveza. Kršenje prava mladih i žena sa invaliditetom nije samo individualna nepravda – to je društveni neuspjeh. Društvo koje uklanja barijere postaje snažnije, produktivnije i pravednije.

Jer tvoja prava su i moja prava.