U Bosni i Hercegovini novo ubistvo žene. Pred maloljetnim djetetom. U sred dana, u haustoru.
Iz medija saznajemo da je ubijena prijavljivala prijetnje i zastrašivanja. Iz medija saznajemo da je ubici bila izrečena zabrana prilaska. Iz medija saznajemo da je ubica svoju bivšu suprugu, pred maloljetnim djetetom, ubio službenim pištoljem.
Iz medija smo pročitale puno toga, ali niti jednu jedinu riječ od onih koji su odgovorni – od nadležnih organa.
Šta je to zabrana prilaska – i gdje je stvarni problem?
Zabranu prilaska kao mjeru zaštite izriče sud. Provodi je policija. Kako? Ako osoba kojoj je izrečena mjera zaštite prijavi da se osoba kojoj je izričena zabrana prilaska nalazi u njenoj neposrednoj blizini. Tada policija izlazi na teren i provodi mjere „udaljavanja“, što poprilično traje.
Ne postoji mehanizam aktivnog nadzora i sveobuhvatnog pristupa: ne postoji sistem tehnološkog praćenja, niti adekvatna reakcija u realnom vremenu u slučaju kršenja mjera.
Ista procedura je i kod povratnika u kršenju mjere zabrane prilaska. Prijavi pa ćemo djelovati! Za slučajeve nasilja nad ženama ne rade se procjene rizika niti se postavlja pitanje da li se radi o potencijalno visokorizičnom počiniocu?!
Postavlja se pitanje: da li su nadležni uradili procjenu rizika? Da li su prepoznali visoki rizik od femicida? Indikatori su bili prisutni – posjedovanje oružja, prijetnje ubistvom, kontrolirajuće i opsesivno ponašanje, prethodno nasilje, kao i kontekst ljubomore ili prekida veze.
Da li je nadležna institucija obavijestila poslodavca ubice da su mu izrečene mjere zabrane prilaska? Da li je poslodavac obaviješten o visokom riziku kojeg njegov usposlenik predstavlja za život svoje bivše supruge?
Vjerovatno nije. Pitanje je da li uopšte postoje nužne procedure i politike NULTE tolerancije na nasilje nad ženama. Jer kako drugačije objasniti da je ubica i pored zabrane prilaska i dalje imao pravo korištenja službenog pištolja?
U zemljama gdje nadležni rade svoj posao, po prvim procjenama visokog rizika, pored zabrane prilaska uvode se i nužne hitne mjere, uključujući pritvor, kao i elektronski nadzor (narukvica ili nanogica).
U našem sistemu, do sada nije kupljena niti jedna narukvica, niti postoji protokol, niti postoji sistem, a izgleda niti volja nadležnih da nešto učine po ovom pitanju. Život žena u Bosni i Hercegovini jeftinije je od nabavke novih radarskih i nadzornih sistema koji prate poglešno parkiranje i prekomjerne brzine.
Ali šta ih briga – ubijene žene svakako ne glasaju.
A gdje i kada trebamo da se osjećamo sigurnije u svom sopstvenom domu, radnom mjestu, ulici?
Onda kada konačno počnete primjenjivati zakon.
Sigurnost počinje mnogo ranije nego što mislite. Počinje u prepoznavanju rizika. U znanju. U donesenoj odluci.
U stvarnosti žena je ta koja prva vidi znakove, prva je u opasnosti, i prva mora reagovati.
Ženi se mora vjerovati. Sistem se mora mijenjati. Dosljednja i svjeobuhvatna procjena rizika se MORA provoditi.
Članice Ženske mreže BiH izražavaju iskreno saučešće porodici i prijateljima ubijene žene.
