Od davnina, pa i danas često čujemo kako se kriva Drina ispraviti ne može. I neće se moći ispraviti sve dok kao društvo budemo išli linijom manjeg otpora i nezamjeranja, odnosno živjeli u zoni komformizma. Ako se neko i drzne pa pokuša nešto ispraviti vrlo brzo će osjetiti moć "duboke države", ali i anemičnost društva uopšte.
Danas, trideset i jednu godinu od najveće zrakoplovne tragedije koja se desila 07. maja 1995. godine sa velikim razočarenjem i gorčinom zbog licemjerstva kojim smo okruženi sjećamo se žrtvi tog kobnog leta koji je završio tragično na planini Igrišnik nadomak Žepe.
U helikopterskoj tragediji te noći nisu samo ugašeni ljudski životi kojih se danas prisjećamo, tom tragedijom prekinut je i zračni most kojim su bile povezane enklave u istočnoj Bosni sa slobodnom teritorijom.
Taj zračni most bio je jedina nada i veza Srebrenice, Žepe i Goražda na istoku, i Bihaća na zapadu sa slobodnim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Danas u miru svjedočimo još jednoj, mnogo strašnijoj tragediji za koju smo odavno postali nijemi, slijepi i gluhi.
Tu tragediju predstavlja odnos naše vlasti prema jednoj historijskoj istini koja ća kad tad morati i zakonski da bude potvrđena, a ogleda se u ignorisanju i upornom odbijanju da institucionalno bude priznato postojanje, uloga i doprinos Zrakoplovstva kao vida Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani države.
Čak ako bi zanemarili sve druge letove zračne podrške jedinicama Armije Republike Bosne i Hercegovine tokom cijelog rata, ili letove koji su izvršavani za potrebe Predsjedništva i Vlade Republike Bosne i Hercegovine za institucionalno priznanje zasluga i doprinosa Zrakoplovstva i zrakoplovaca u odbrani države sasvim bi dovoljni bili samo oni letovi zračnog mosta kojim su zrakoplovci povezivali enklave Srebranicu, Žepu, Goražde i Bihać sa slobodnom teritorijom.
U tim letovima iskazana je u prvom redu humanost, pa onda hrabrost, opredjeljenost i odlučnost da se ni na jednom pedlju države koji je bio pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine naši građani ne osjećaju da su ostavljeni ili zaboravljeni.
Danas, ni nakon trideset godina, Zrakoplovstvo Armije Republike Bosne i Hercegovine nema niti jedan svoj datum u zakonu, nema niti jedno priznanje svog postojanja i doprinosa kroz neki spomenik ili bar kroz dio nekog muzeja.
Prije dvije godine prijedlogom Udruženja zrakoplovaca Zračni most, upućenog Skupštini Tuzlanskog kantona, pokušalo se da se 7. maj bar na nivou Tuzlanskog kantona uvede u zakon kao Dan zračnog mosta.
Kasnije, domino efektom došli bi i do drugih kantona koji su u ratu bili pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Inicijativa je na kraju na najlicemjerniji mogući način završila u košu. Kao predstava za javnost inicijativa je jednoglasno usvojena u Skupštini TK, a potom je neprimjetno stavljena po strani i zaboravljena kao i stotine drugih inicijativa.
Najzaslužniji za njenu sudbinu svakako su vladajuća skupštinska većina na čelu sa tadašnjim predsjednikom Skupštine TK Žarkom Vujovićem i ministarstvo za boračka pitanja, odnosno Vlada TK na čelu sa premijerom Irfanom Halilagićem.
I tačka.
Sve između je bilo jeftino i licemjerno politikanstvo pojedinaca zahvaljujući kojim je propao pokušaj da Zrakoplovstvo Armije Republike Bosne i Hercegovine bar u Tuzlanskom kantonu, koji je bio nukleus stvaranja i razvoja zrakoplovstva u ratu, dobije bar jedan svoj datum.
Da je bilo dobre volje, i da je 7.maj zakonom definiran kao Dan zračnog mosta danas bi se u Narodnom pozorištu ili Bosanskom kulturnom centru u prisustvu zrakoplovaca iz cijele Bosne i Hercegovine prisjećali pilota Samira Beganovića, naše prve zrakoplovne žrtve koji je poginuo 01. augusta 1994. godine u reonu Plitvica u letu Bihać-Zagreb.
Govorili bi o pilotima Džemalu Malkiću, Enveru Čokiću i letaču tehničaru Izetu Džambiću, simbolima zračnog mosta.
Prisjetili bi se i heroja u bijelom, doktora Seada Halilovića, Muharema Deljkovića i Huseina Halilovića koji su zajedno sa posadom helikoptera položili svoje živote u najhumanijoj misiji dostavljanja pomoći i pružanja nade narodu Žepe i drugih mjesta u istočnoj Bosni.
U toj misiji, zajedno s njima, živote je izgubilo još šest drugih putnika, a deset ih je lakše ili teže povrijeđeno. Među njima je povrijeđen i jednogodišnji Emir Salihović.
Prilika bi to svakako bila prisjetiti se i prvog ministra vanjskih poslova RBiH dr. Irfana Ljubjankića koji je poginuo sa svojim saradnicima Izetom Muhamedagićem, dr. Mensurom Šabulićem i majorom Fadilom Pekićem 28. maja 1995. godine u letu za Zagreb kod Cetingrada.
Svakako da bi to bila prilika za podsjećanje i na umrle učesnike zračnog mosta, Edvina Iftića, Mehu Merdanića i Avdu Tuleka, kao i na zrakoplovace koji su imali značajnu ulogu u nabavci helikoptera i rukovođenju i komandovanju poput Salke Begića i Sifeta Krekića.
Puno je još važnih i zaslužnih imena koja bi zasigurno bila spomenuta, mnogi od tih su već u svojoj trećoj životnoj dobi, a neki nažalost nisu više među nama.
Prilika bi to bila da se zahvalimo i odamo priznanje svim živim herojima zračnog mosta, ali i ostalim pripadnicima zrakoplovstva bez čije uloge i doprinosa ne bi mogao biti izvršen niti jedan let.
Nažalost danas je, kao i ranijih godina obilježavanje svedeno na obilazak tri mezara, Džemala Malkića, Envera Čokića i Izeta Džambića, i okupljanje na mjestu odakle su poletjeli na svoj zadnji let.
I oni bi zasigurno bili protiv da se njihova žrtva, doprinos i zasluge uokvire u granice jednog helidroma ili grada.
No, oni se ne pitaju.
Pitaju se nažalost oni koji su zbog ličnih, ali i stranačkih interesa pristali da se zauvijek istrgnu i zaborave zrakoplovne stranice iz udžbenika historije Armije Republike Bosne i Hercegovine.
I na kraju, iskreno se nadam da još uvijek postoje snage koje su spremne da ispravljanje ove nepravde urade makar u Sarajevskom ili nekom drugom kantonu, ako to iz nekih svojih razloga odbija uraditi Skupština Tuzlanskog kantona.
