U povodu promocije zbirke poezije „Hoću njega, glupana“, koja će biti održana u Ateljeu Ismeta Mujezinovića u Tuzli, razgovarali smo sa autorom Jasminom Porobićem, čovjekom kojeg javnost prepoznaje kroz sport i rad sa karate reprezentacijom Bosne i Hercegovine, a koji se ovoga puta publici predstavlja kroz jedan intimniji svijet, kroz svijet poezije.
Tuzlarije: Šta za Vas predstavlja promocija knjige u Tuzli?
Porobić: Tuzla je za mene grad kojem se uvijek vraćam emocijom. To je moj rodni grad, prostor mog odrastanja i grad koji ima posebnu energiju, snažan kulturni i književni identitet, ali i publiku koja još uvijek zna slušati književnu riječ. Posebnu simboliku ima i činjenica da će promocija biti održana u Ateljeu Ismeta Mujezinovića, prostoru koji već dugo predstavlja mjesto susreta umjetnosti, kulture i ljudi koji vjeruju u snagu stvaralaštva.
Tuzlarije: Kada se kod Vas javila potreba da poeziju predstavite javnosti u formi knjige?
Porobić: Poezija se pojavila naglo. Neočekivano. Izvukla je iz mene neku dimenziju umjetničkog koja je postojala negdje u dubini. Vjerovatno je nastala i zbog unutrašnje potrebe da sačuvam određena osjećanja, misli i trenutke. Vremenom sam shvatio da ono što je lično ne mora ostati samo privatno, jer emocije koje nosimo često prepoznaju i drugi ljudi.
Knjiga je nastala iz potrebe da se jedan unutrašnji svijet uredi, zaokruži i podijeli sa čitaocima bez pretjeranog objašnjavanja i bez skrivanja iza forme.
Tuzlarije: Naslov zbirke „Hoću njega, glupana“ drugačiji je i privlači pažnju publike. Kakvu poeziju čitaoci mogu očekivati?
Porobić: Iskrenu i oslobođenu. Poeziju koja ne pokušava biti savršena, nego istinita. U ovoj knjizi ima emocije, ironije, ranjivosti, ljubavi i unutrašnjih razgovora koje svi vodimo sa sobom, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Mislim da je najveća sloboda poezije upravo u tome što čovjek može biti potpuno svoj, bez potrebe da glumi snagu, sigurnost ili savršenstvo.
Tuzlarije: Danas poeziju često pišu ljudi ostvareni u potpuno drugim profesijama. Kako Vi gledate na to?
Porobić: Smatram to zanimljivom i važnom činjenicom. Nekako im se u glavi vrti termin “amatersko pisanje”, kao disciplina dostupna svima. Svaki čovjek ima potrebu da se izrazi – u različitim formama – tako je i poezija i pisanje samo jedan od medija. Simbolički predstavlja potrebu duha i unutrašnji prostor slobode koji čovjek nosi bez obzira na to čime se bavi.
Mislim da ozbiljni i realizovani ljudi često upravo kroz poeziju čuvaju svoju ljudskost, emociju i sposobnost da ostanu iskreni prema sebi.
Tuzlarije: Javnost Vas poznaje kroz karate i rad sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine. Koliko su sport i poezija povezani?
Porobić: Možda na prvi pogled djeluju kao dva različita svijeta, ali imaju dosta dodirnih tačaka. Primjerice, disciplina karate kata je estetski raskošna disciplina. Uči nas posmatrati pokret kroz detalje, ljepotu duha izvođača, tempo, dinamiku, ritam, bogatstvo izražaja.. Sve su to karakteristike i poetskog izražaja.
Uz to, karate vas nauči disciplini, posvećenosti, strpljenju i mentalnoj snazi, dok poezija otvara prostor emociji, tišini i iskrenosti. Iza svake velike discipline postoji i jedna tiha ljudska strana koju nekada samo poezija može izraziti.
Tuzlarije: Koliko su danas važni pisanje i čitanje poezije?
Porobić: Važniji nego ikada. Živimo u vremenu brzih sadržaja, površne komunikacije i stalne buke. Poezija nas vraća unutrašnjem dijalogu i osjećaju da zastanemo i osjetimo. Čitanje i pisanje poezije razvijaju emociju, empatiju i sposobnost da razumijemo sebe i druge ljude malo dublje nego što to danas često činimo.
Iako, u današnje vrijeme, često se i pretjerano bavimo svojim demonima. Valjda je i tu rješenje u balansu.
Tuzlarije: Šta publika može očekivati od same promocije?
Porobić: Jednu iskrenu i toplu književnu večer bez pretjerane formalnosti. Volio bih da to bude susret ljudi koje povezuje riječ, emocija i potreba za razgovorom koji nije površan. Mjesto koje će okupiti meni drage ljude uz koje sam odrastao. A bit će i zabavno.
