Zbog nemogućnosti penzionisanja usljed duga od 250.000 KM neplaćenog zdravstvenog osiguranja, 25 radnika živiničke tvornice namještaja Konjuh koji su stekli uslove za penzionisanje, treći dan štrajkuju glađu, a tokom protekle noći intervenirale su i ekipe Hitne pomoći, javlja Anadolu Agency (AA).
"Od Vlade Federacije BiH dobili smo 200.000 KM za uvezivanja radnog staža, ali nedostaje novac za plaćanje zdravstvenog osiguranja. Poznato je da mi tri-četiri godine zbog neuplaćivanja nismo imali pravo na zdravstveno osiguranje i knjižice su nam počeli ovjeravati tek poslije masovnih demonstracija u februaru 2014. godine. Osim toga, stao je i otkup dionica", kazao je Mujo Gavranović iz Sindikata Konjuha, dodajući da su vlasti i poreski organi ranije morali voditi računa o uplaćivanju novca za zdravstveno osiguranje.
Gavranović navodi da su Binasir Kadrić, direktor Konjuha i Abdulah Zukić, resorni ministar prošle sedmice išli u Razvojnu banku, da vide može li se podići kredit da se Zavodu za zdravstveno osiguranje plati iznos od 250.000 KM.
"Navedeno je da je kredit jedina opcija, ali nemamo nikakve povratne informacije šta su rekli u banci", ističe Gavranović.
U Vladi Tuzlanskog kantona (TK), koja se uključuje u rješavanje problema radnika Konjuha, nisu mogli komentirati slučaj, jer je ministar Zukić na bolovanju. Navodno, menadžment Konjuha ponovo treba otići na sastanak u Vladu TK, gdje će razmotriti problem i pokušati naći rješenje.
U međuvremenu, 25 radnika je u očaju. Zatvoreni su u hladnoj prostoriji u okviru fabrike i odlučno odbijaju hranu, a vodu piju samo uz lijekove.
Ovi bivši radnici koji ne mogu postati penzioneri, protestvovali su i prošle sedmice, ali su prekinuli štrajk glađu jer su se ponadali da bi njihov problem mogao biti riješen. Ovaj put kažu da neće odustati, jer osim života i narušenog zdravlja više nemaju šta izgubiti.
Zirajet Smajić (60) najstariji je među njima i on je u ovoj tvornici najduže od svih koji štrajkuju.
"Pogledajte do čega smo došli nakon 40 godina rada. Tih 40 godina ni dana nisam bio na bolovanju, što se može provjeriti. Radio sam savjesno i očekivao da poslije radnog vijeka mogu dostojanstveno živjeti, međutim ne možemo dobiti ono što smo zaradili. Da ne pričam da smo se borili i branili ovu državu, koja nam sada okreće leđa", ogorčen je Smajić, dodajući da je zbog neizvjesnosti u vezi sa penzionisanjem, ova grupa ljudi "ni na nebu, ni na zemlji".
Zabrinuti za njeno zdravlje, Aišu Muratović (59) unuci su plačući zvali telefonom i molili su je da odustane od štrajka i vrati se kući. Ali, ona ističe da ostaje sa svojim nekadašnjim radnim kolegicama i kolegama.
"U maju prošle godine stekla sam uslove za penziju. Dogovor je bio da se u martu 2015. prijavimo u Zavod za zapošljavanje TK. Meni su samo dva mjeseca nedostajala da se regularno mogu penzionisati, međutim, na birou sam i dalje i na taj način ostvarujem pravo na zdravstvenu zaštitu, ali penzije nema ni na vidiku. Živim od onoga što mi familija da, ali ti trenuci, kada mi daju novac, veoma su bolni za sve nas", priča Muratović sa suzama u očima.
Dok navode da ih povremeno posjeti direktor firme, radnici ističu da imaju osjećaj da su ih svi, osim njihovih najmilijih, zaboravili i da niko ne želi čuti njihov očajnički vapaj.
