Irmela Peranović (20), Admir Aščerić (24) i Boris Kasumović (27) dobitnici su posebnih priznanja u oblasti specijalne olimpijade na izboru za sportistu Tuzlanskog kantona (TK) za 2015. godinu, dok je Klub specijalnih sportova Tuzla osvojio treće mjesto u kategoriji ekipa u invalidnim sportovima, piše Anadolu Agency (AA).
Irmela je na Specijalnim ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu, održanim u julu prošle godine, zauzela drugo mjesto na 25 metara slobodnim stilom. Admir je u atletici osvojio srebro, odnosno drugo mjesto na 200 metara, dok je trčeći na 400 metara bio treći. Boris, navodi njegov otac Sadik, proteklih je godina kao karatista osvojio veliki broj medalja, priznanja, pohvala i nagrada. Njih troje učestvovali su na više domaćih i međunarodnih takmičenja, sa kojih su se svaki put vraćali sa medaljom oko vrata.
Sportski savez TK i prethodnih godina ih je nagrađivao, a profesorica Nermina Mujić, predsjednica Kluba specijalnih sportova Tuzla, kaže da su sport, druženja i takmičenja od izuzetne važnosti za socijalizaciju djece i osoba sa posebnim potrebama.
„Svi se oni raduju takmičenjima i odlasku u druge gradove. Osim međunarodnih takmičenja, putujemo i na državna prvenstva, a naši sportisti budu tako dobri, da ih vozači autobusa uvijek pohvale zbog urednosti i ponašanja. Ova djeca neće baciti ni papirić u autobusu i neće praviti probleme, neće galamiti, pa se vozači čude da je riječ o djeci sa posebnim potrebama. Mirni su, a vozači nam kažu da su mnogo bolji putnici od učenika redovnih škola koje voze na ekskurzije i izlete“, priča profesorica Nermina, dodajući da su djeca vrlo druželjubiva i brzo sklapaju prijateljstva.
U razgovoru za AA, Irmela se pohvalila da se nedavno sa nenom i majkom preselila u ˝socijalni stan˝, koji im je na korištenje dodijelio Grad Tuzla.
„Po zidovima ću polijepiti postere, naše slike sa takmičenja i stavit ću sve medalje koje imam. Pomažem mami tako što brišem prašinu i usisavam stan, a poslije spavanja uvijek pospremim posteljinu. Nekad napravim i tortu od Plazma keksa. Inače, u slobodno vrijeme slušam muziku i moja je želja da imam svoj kompjuter na kojem ću moći puštati pjesme i gledati seriju ´Lud, zbunjen, normalan´. Najviše od svega volim ići na treninge, a osim u plivanju, uživam u trčanju i skoku udalj“, istakla je Irmela, ne skidajući osmijeh s lica, dok nogom tapka po atletskoj stazi stadiona „Tušanj“.
Profesorica Nermina prekida je govoreći da su Irmelu prozvali „ribica“, jer kada uđe u bazen, niko je ne može „izvući van“.
„Na takmičenju u Banjoj Luci, kada je završena njihova utrka, zvali smo je da izađe iz bazena jer su novi takmičari čekali. No, ona nije htjela. Dozivali smo je, ali naša ´ribica´ bi samo zaronila i pod vodom ostajala onoliko koliko može izdržati bez vazduha. Kada bi izranjala da udahne, samo bi nam mahnula i opet zaronila. Tako je radila nekoliko puta. Jedva smo je namolili da izađe“, objašnjava Nermina.
Nabrajajući jela koja voli spremati i jesti, Admir koji u „Umel-dalekovodmontaži“ već šestu godinu radi kao pomoćni kuhar, priča da mu je stadion druga kuća, a drugovi iz kluba, njegova su druga porodica.
„Volim praviti pizzu, makarone sa sirom, a petkom obično u firmi imamo grah. Od kolača znam napraviti oblatne. Poslije posla, oko 12 ili 13 sati, idem kući, a živim sa djedom u Kojšinu (tuzlansko naselje, op.a). Kada dođem, nas dvojica ručamo, malo se družimo i gledamo televiziju, a onda se spremam i idem na treninge“, navodi Admir raspored svojih dnevnih aktivnosti.
Boris je, pričaju njegov otac Sadik i profesorica Nermina, talentiran za sve sportove i da može, „on bi na terenu ili igralištu mogao provoditi 24 sata dnevno“.
„Moj sin ne priča, a sa ukućanima komunicira rukama i pomoću nekoliko riječi. Mi ga sve razumijemo, kao i osobe sa kojima provodi više vremena. Najstariji sin, Edis (35), također ima Downov sindrom, poput Borisa, a njih su dvojica zavoljeli karate uz srednjeg brata, Dejana, koji je zdrav i bio je uspješan sportista, a sada sa svojom porodicom živi u Kanadi. Dejan ih je vodio na treninge u karate klub Sinbra, gdje Boris trenira, a kako je duže u sportu, njegova je motorika mnogo bolja od Edisove“, rekao je Sadik.
Boris je, kazuje njegov otac, osim u karateu, dobar košarkaš, fudbaler i atletičar. Od kako je Sadik u penziji, non-stop je, kaže, posvećen sinovima i bolesnoj supruzi.
˝Sve sam njima podredio i želim im pomoći u svemu. Supruga je 18 godina na dijalizi, a sada ima i cirozu jetre, pa ne može s nama izlaziti. Osim što idemo na sva takmičenja, koja iako su za njih nezvanična, veoma su im korisna, idemo u grad na ćevape ili izađemo u kafić da popijemo sok. Ljeti obavezno idemo na Panonska jezera, a Dejanovi drugovi, treneri i članovi ´Sinbre´ također ih zovu. Druže se i treniraju zajedno. Zapravo, za ovakvu djecu je najvažnije da im se poklanja pažnja, da nisu usamljeni i da se s njima mnogo radi˝, priča Sadik, navodeći da Boris voli pratiti serije na jezicima sa bh. govornog područja.
Sadik dodaje i to da se roditelji djece sa bilo kakvim smetnjama u razvoju višestruko raduju dječijim uspjesima, a naročito onim koji su u vezi sa uobičajenim aktivnostima i koje zdrave osobe obavljaju rutinski.
˝Sa Borisom mnogo radimo na motorici, a govor vježba sa logopedom. Ovakvu je djecu važno osamostaljivati i pripremati ih za život. Kada roditelji to ne budu mogli, oni će sami sebi skuhati čaj, namazati krišku hljeba ili skuhati jaje. Treba ih naučiti kako da odu u prodavnicu, da se obriju i sami okupaju. Osim što su pobjednici na sportskim terenima, oni svakodnevno bilježe svoje, naizgled uobičajene, ali za njih velike životne uspjehe. Inače, specijalne škole ne daju neke rezultate, jer su nastavni planovi i programi neprilagođeni, pa većina njihovih postignuća ovisi o roditeljskoj brizi i posvećenosti. Npr. u specijalnim školama isto tretiraju oboljelu i vaspitno zapuštenu djecu, što je nedopustivo˝, smatra Sadik.
Profesorica Nermina specijalne olimpijce ohrabruje u postizanju novih rezultata, a oni je sa radošću ispituju o novim treninzima i budućim takmičenjima
˝Rijetko se dešava da ne žele trenirati. Ako se to desi, onda sjede i sa strane posmatraju šta drugi rade. Admir je jedini koji je zaposlen, a sport ih sve sklanja sa ulice, gdje ih vrebaju različite opasnosti. Za razliku od redovnog trenažnog procesa, ovdje sve radimo kroz igru. Uspostavili smo dobar, prijateljski odnos. Inače, oni su svakom ko im poklanja pažnju i razumijevanje, vrlo zahvalni˝, zaključuje Nermina razgovor za AA.
