Preminuo Lazar Manojlović

Preminuo je Lazar Manojlović (rođen 1934.), čovjek koji je pokazao humanost, dobro u doba zla. Uz brojne druge, dobitnik je nagrade "Najdraži učitelj" a mnogi ga se sjećaju po hrabrom spašavanju Bošnjaka iz logora Batkovići.

Podjećamo na članak koji smo objavili kada je boravio u Tuzli, gradu u kojem se školovao i radio, a u nastavku donosimo Manojlovićev osvrt na ratna i poratna dešavanja, koji puno govori o kakvom je čovjeku riječ.

Stid me

I nakon jedanaest godina, od kraja bosanskohercegovačkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni u javi ni u snu. Svuda srećem te ljudske aveti. I na ulici i na novinskim stranicama i na TV kanalima. Još šetaju. Još su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijaši, koji su to zlo javno blagoslovili. U ime boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su ti, tu pored nas, nekadašnji članovi eskadrona smrti, a kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijaši koji su, držeći Jevanđelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklič: Bog čuva Srbe! Idemo na Brčko, na Srebrenicu, na... A gazili su i Jevanđelje, i oltar i vjeru. Odlično su se uvezali, zvjeri, koji su činili zvjerstva nad ljudima i ljudskim, i božji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali. Evo, petnaesta godina kako mi se vrti u mozgu slika paljanskog zvjerinjaka, Pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana. Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule građane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, a podržava ih rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju i pod ovim nebom?

A na sve to dođe dokumentarac o "Škorpionima". Zvjeri u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko. Ubijaju mladiće iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstruozan način, u julu 1995. godine. Oduzimaju živote šestorici mladića, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I još se uslikali za uspomenu i dugo sjećanje. Trebao srpskim zvjerima dokumentarac o junaštvu na kraju 20. vijeka. Po naučnoj odrednici to su mladići, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su još djeca koja nisu ni okusila života, a odoše iz života. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik Milan Nenadić, 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:

Od čega globus beži
čega se kultura srami
time se ponose Srbi
i čude što su sami ....

Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu. Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. I što pokušavaju taj krvavi srpski cunami da porede i pravdaju sa drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi u tim brdima srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da nad tim besprimjernim istrebljenjem jednog naroda ostanu vječno zamišljeni.

Stid me!

Uzimam Anatomiju ljudske destruktivnosti Eriha Froma, gdje lijepo piše: "... da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju ..." Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi "ubojica". Tako kaže svjetski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada sam postane životinja, kad postane destruktivan.

Stid me!

Kako su riječi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovačkog, a u njemu Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, među kojima je 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.

Stid me!

A veliki srpski naučnik i književnik Milan Kašanin ostavio je zapisane i ove redove: "... Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onoga što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh kao za moga života i nikad takva zver..."

Stid me!

Jedanaest godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jul 1995-11. jul 2006). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasejanoj grobovima i popločanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.

Stid me!

Lazar Manojlović

TUZLARIJE - VIJESTI