Tuzlanka Edina Delić (32) i Brčanka Dajana Đurić (26) obavljaju za žene netipične poslove, u kojim su podjednako uspješne kao i njihove muške kolege. Edina je jedina vozačica autobusa, a Dajana je jedina dimnjačarka u Bosni i Hercegovini, piše Anadolu Agency (AA).
Nevjerica putnika
Požurila sam sa polaganjem vozačkog ispita za D-kategoriju, a moj prvi radni dan bio je 1. aprila, pa su neki putnici prilikom ulaska u autobus mislili da je riječ o prvoaprilskoj šali i pitali su gdje je pravi vozač. Neki su rekli da je super što ih vozi žena, jer je to u svijetu normalna pojava. Brzo su se navikli na mene, a i ja na njih. Ima različitih karaktera putnika, ali održavam balans i imamo dobre odnose. Znam sve stalne putnike. Također, sa kolegama imam korektne relacije iako su u početku sumnjali u moje vozačke sposobnosti˝, priča Edina, smješkajući se.
Kaže da su joj prvih dana kolege govorile da nije problem voziti kada je lijepo vrijeme, ali da čekaju da je vide kako će se snaći u zimskim uslovima, te voziti kroz maglu, po snijegu i ledu. No, ona ih je demantirala čim je pao prvi veći snijeg.
˝Iako jeste teže, ni zimi mi nije problem raditi, mada se vozi malo sporije. Važno mi je da putnike na odredište dovezem sigurno, a veoma volim svoj posao i kolektiv u kojem radim˝, zaključuje Edina.
Dimnjačarske četke glavne "igračke"
U djetinjstvu, dok su se djevojčice uglavnom igrale sa lutkicama, Dajanine ˝igračke˝ bile su dimnjačarske četke njenog oca.
˝U devetoj godini prvi put popela sam se na krov i radila. Iako sam diplomirala Ekologiju na Univerzitetu za poslovne studije u Banjoj Luci, gdje sam upisala i master studij, nemam posao u toj struci, nego radim dimnjačarski posao, za koji sam zanat izučavala u Srbiji. Moj je otac dimnjačar, pa sam se i ja prihvatila ovog posla, u čemu nam je mnogo pomogao gospodin Adil, najstariji tuzlanski dimnjačar˝, priča Dajana, koja je prošle godine na Festivalu dimnjačara održanom u italijanskom gradiću Santa Maria Maggiore bila prva predstavnica sa Balkana u tri decenije dugoj tradiciji festivala, a ističe da je s ponosom predstavljala Bosnu i Hercegovinu.
Tamo je, priča, imala priliku raditi sa svjetskim dimnjačarima, a dobila je i nekoliko znački i priznanja.
˝Što se dimnjačarstva tiče, to radim jer se od nečeg mora živjeti, a ja, kao inženjerka ekologije bez zaposlenja u struci, mogla bih samo sjediti u kući i gledati u televizor ili računar, pa kasnije od roditelja tražiti novac da u kafiću popijem sok. Ne, ja to ne mogu i zbog toga se svakodnevno penjem po krovovima. Nije me strah visine, iako sam jednom zbog povrede leđa nastale prilikom pada, morala mirovati dva mjeseca˝, priča Dajana, koja se iz hobija bavi fudbalom u Ženskom fudbalskom klubu ˝Lokomotiva˝.
Priča da joj se događa da u zimskim danima, kada nosi vunenu kapu, mušterije pomisle da je riječ o mladiću.
˝Iako su do sada u Brčkom i okolini navikli na to da sam ženski dimnjačar, jednom je jedna žena zvala svoju kćerku da dođe da me upozna. Kazala je:´Dođi da vidiš što nam je lijep dimnjačar. Upoznajte se´. Ja sam povikala:´Ženo, pa i ja sam žensko´, a ona nije mogla da se načudi˝, navodi Dajana uz osmijeh.
Sagovornica AA ističe da su joj majka Hanifa i otac Jadranko životni uzori, a ugledajući se na oca, Dajana je, kaže, pohađala i školu za tjelohranitelje sa sjedištem u Londonu. No, od poziva tjelohraniteljice je odustala, jer navodi da jednog dana namjerava postati majka, a smatra da ne bi mogla ostaviti svoju djecu i muža u kući pa otići da čuva nepoznate ljude.
Edina se nakon završene Srednje saobraćajne škole prvobitno prijavila za posao dispečerke u Gradskom i prigradskom preduzeću u Tuzli, ali su joj nadređeni preporučili da položi vozački ispit za upravljanje autobusom, pa da se javi na posao.
