12.03.2016. u 09:37 Broj citanja: 3633 Mojoj, Osnovnoj školi ˝Bukinje˝
Ne kaže se bez razloga da je od koljevke, pa do groba, najljepše đačko doba. Shvatimo to, prije ili kasnije gotovo svi, posebno kada „zagazimo“ u one malo starije, zrelije godine, godine pune odgovornosti, ozbiljnosti, obaveza, briga... Tada se sa sjetom vratimo djetinjstvu, školskim klupama, tabli, našim učiteljima koji nas naučiše prva slova, vezanju pertli, brisanju musavih lica, pranju ruku, prijateljstvu, nastavnicima, koji nastaviše svetu misiju odgoja i obrazovanja, školskom pedagogu kome smo povjerili najveće tajne, koji nas je naučio da se volimo baš onakvi kakvi jesmo, a da se trudimo postati još bolji ljudi, brižnom i odgovornom direktoru, tetama koje su se brinule o higijeni i zdravlju, simpatičnom i vrijednom domaru... svima koji su obilježili jedan period odrastanja.
I ove 2015/2016. godine, kao i puno školskih prije, JU OŠ „Bukinje“ se oprašta od još jedne generacije maturanata. Za svaku se generaciju može napisati, barem, priča, a ova koja broji 53 učenika IXa kojima je razrednica Elvira Šišić, prof. tehničkog odgoja i informatike i IXb razrednice Suade Suljić, nastavnice biologije i hemije, ostaće zapamćena po mnogo čemu. Pamtiće se kao posebno draga djeca, po nesebičnom prijateljstvu, brojnim aktivnostima koje su sproveli, radu u i van škole, koja se nalazi u samoj industrijskoj zoni grada Tuzle. Pamtiće ih i učiteljice Sahra Piragić, Almira Selimović i Vesna Zekanović kao djecu posebno simpatičnu, pametnu, vrijednu, spremnu u svakom momentu da priteknu u pomoć sa kraetivnim idejama, humanošću, radom, učenjem... Iako odrastaju u neposrednoj blizini Termoelektrane Tuzla, bespoštedno su se trudili obogatiti zeleni pojas školskog područja, ali su se i čudom čudili kako svuda bijeli snijeg, može biti siv i crn, kako kiša zna biti nemilosrdna kada kasni prijevoz, jer preko Šićke petlje ne smiju pješke, kako su Podšići, Šići, Mihatovići suviše daleko, a put do njih isuviše opasan za pješačenje dječijim nogama...
Ova će generacija sigurni smo, kao i brojne generacije do sada, iznjedriti vrsne sportiste našeg grada, izuzetno talentovane glumce, muzičare, pjesnike, likovne umjetnike, a biće, ubijeđeni smo i ljekara, pravnika, inžinjera, automehaničara, pedagoga, bravara, molera, keramičara...a, kada pogledate video-uradak o školi „Bukinje“, sigurni smo i producenata, snimatelja, scenografa...
Iza ovog stoje Adem Brkići i Haris Džinić, učenici IXb. Ademova pjesma, sasvim smo sigurni, postaće himna naše škole, a mi koji smo, nadamo se, ostavili neizbrisivo pozitivan trag u životima naših đaka-maturanata, upućujemo neizmjernu zahvalnost za sve što smo skupa učinili da JU OŠ „Buknje“ dobije, ne samo, epitet kvalitetne, škole u kojoj se dobro i puno radi, uči, obrazuje i vaspitava, nego i okruženja koje iskrena, dječija srca istinski doživljavaju kao svoju drugu kuću.
Od srca se zahvaljujemo roditeljima naših đaka, a svima želimo puno uspjeha u nastavku školovanja i životu uopšte.
Kolektiv JU OŠ „Bukinje“
P.S.
Iako u pjesmi spomenuta nije,
neće da se nervira,
jer ih puno voli nastavnica Elvira!
Ne kaže se bez razloga da je od koljevke, pa do groba, najljepše đačko doba. Shvatimo to, prije ili kasnije gotovo svi, posebno kada „zagazimo“ u one malo starije, zrelije godine, godine pune odgovornosti, ozbiljnosti, obaveza, briga... Tada se sa sjetom vratimo djetinjstvu, školskim klupama, tabli, našim učiteljima koji nas naučiše prva slova, vezanju pertli, brisanju musavih lica, pranju ruku, prijateljstvu, nastavnicima, koji nastaviše svetu misiju odgoja i obrazovanja, školskom pedagogu kome smo povjerili najveće tajne, koji nas je naučio da se volimo baš onakvi kakvi jesmo, a da se trudimo postati još bolji ljudi, brižnom i odgovornom direktoru, tetama koje su se brinule o higijeni i zdravlju, simpatičnom i vrijednom domaru... svima koji su obilježili jedan period odrastanja.
