U Tuzli je danas u 86. godini preminuo profesor i dirigent Čestmir Mirko Dušek.
Čestmir Mirko Dušek nekadašnji je profesor i direktor Muzičke škole. Uz pedagoški rad Tuzlaci ga pamte po osnivanju i uspješnom radu velikog zabavnog i džez orkestra koji je bio jedinstven u Bosni i Hercegovini. Ovaj orkestar pročuo se u cijeloj zemlji i osvojio brojne trofeje.
U čast 50 godina rada uglednog tuzlanskog profesora, Univerzitet u Tuzli ga je proglasio počasnim doktor nauka.
Komemoracija u čast preminulog profesora biće održana u ponedjeljak, 20. juna u Narodnom pozorištu Tuzla sa početkom u 15h. Istog dana sa početkom u 16h biće obavljen posljednji ispraćaj u Komemorativnom centru Tuzla. Profesor Dušek će biti sahranjen u utorak, 21. juna, na Hvaru (Hrvatska) gdje mu je ukopana supruga.
Iz biografije:
Kada su mu roditelji, Stjepanka i Karlo, u prvom razredu osnovne škole angažirali privatnog učitelja violine, nije bio oduševljen. Dječije igre, radosti i nestašluke zamijenile su početnička škripa violine i „pedagoška“ metoda „aplauza iza ušiju“. Tradicionalni češki odgoj podrazumijevao je rad i strogu disciplinu. Prije nego bi s bukvarom, pisaljkom i računaljkom otišao u tuzlansku Prvu osnovnu školu „Pazar“, morao je ustati u četiri sata ujutro, kako bi iz Tuzlanske pivare donio led do očeve slastičarnice u centru grada.
Pješačio je gotovo sedam kilometara u oba smjera. Nakon što bi napravio sladoled i isitnio led, trčao je u školu na nastavu, a poslije bi satima svirao violinu. Vremena za igru, klizanje i skijanje na Kicelju i Boriću skoro da nije imao. Ponekad bi, kada čuje dječiju graju, bježao iz kuće i pridružio se svojim vršnjacima, iako je znao da ga, po povratku kući, čekaju masne batine. Danas, na pedesetogodišnjoj muzičkoj karijeri profesoru Čestmiru Mirku Dušeku mnogi mogu pozavidjeti: prvi je akademski obrazovani građanin Tuzle, jedan je od osnivača Srednje muzičke škole u Tuzli, dugogodišnji profesor Muzičke akademije u Sarajevu.
Supruga Zdenka i kćerke Maja i Vera
Zaslužan je i za osnivanje jazz orkestra „The Big Band“, dirigirao je Simfonijskim orkestrom u Tuzli, RTV orkestrom iz Sarajeva, Orkestrom državnog konzervatorija u Pragu. Vodio je brojne horove u Tuzli i Sarajevu, komponirao muziku za teatar, vokalne i instrumentalne forme...
Sestrini grijesi
Čestmirov otac Karlo u Tuzlu je doselio davne 1924. godine, kao majstor slastičar, i u centru otvorio slastičarnicu „Dušek“, u kojoj su se pripremali najukusniji češki kolači. Četiri godine kasnije pridružuje mu se i supruga Stjepanka, koja nakon dvije godine boravka u gradu soli, ali i kolača, rađa Čestmira.
Mirko je imao dvije sestre - Dagmar i Marcelu. Zbog starije sestre, koja je zajedno s njim išla na časove violine kod vojnog muzičara Pavla Greguša, Čestmir je nerijetko ispaštao. Naime, strogi učitelj Greguš nije dozvoljavao da se odsvira falš nota. Za svaku grešku slijedio je šamar, a kako je bio kavaljer, nije udarao Dagmar, nego je Čestimir bio kažnjavan i za svoje i za sestrine greške.
Pet godina je vježbao violinu i dobro napredovao. Dolaskom Drugog svjetskog rata vojni muzičar odlazi i Čestmir ostaje bez učitelja. Dvije godine kasnije otac ga je kod časnih sestara upisao na klavir, da bi on za samo godinu naučio svirati bolje od njih. Tada u Tuzlu dolazi Hermina Hiše, jedna od začetnica tuzlanske klavirske škole, i Čestmir nastavlja muzičko obrazovanje kod nje. Kada je 1949. godine u Tuzli otvorena Niža muzička škola, nadareni i muzički već dobro potkovan Čestmir, za samo godinu polaže šest razreda. I njegov otac Karlo, koji je amaterski vrlo dobro svirao violinu, aktivno učestvuje u otvaranju Niže muzičke škole.
Uporedo je išao u gimnaziju i svirao klavir. Godine 1947. rasformiran je peti razred Tuzlanske gimnazije, a učenici su raspodijeljeni po ostalim srednjim školama. Iako je molio Boga da ga ne prebace u Medicinsku školu, jer nije volio ni nož ni krv, prebacili su ga upravo tamo. Završio je školu, jer je morao, a kao medicinar je radio dvije godine. Prije nego što se zaposlio bio je primljen na Klavirski odsjek Muzičke akademije u Sarajevu, ali je nakon sedam dana pobjegao nazad u Tuzlu, jer nije bio zaljubljen u glavni grad, kao ni u mentalitet ljudi koji u njemu žive.
Muzika ili medicina
Kada se vratio u rodni grad, nastavlja muzičko obrazovanje kod privatnih učitelja, a 1952. godine prijavljuje se na Muzičku akademiju i Medicinski fakultet u Beogradu. Dušek tada dolazi u veliko iskušenje, pošto je morao donijeti odluku na koji prijemni ispit će otići, jer su se oba održavala istog dana.
- Otac me cijelog života pripremao da budem muzičar, a kada sam dobio pozive za prijemne ispite, rekao mi je kako imam mogućnost da biram. Tada sam mu rekao: „Ti si me pripremao za muziku, natjerali su me da idem u medicinsku školu, a sad me dovodiš u dilemu da razmišljam gdje ću!“ Nisam mislio da je pravedno što sam moram odlučiti, ali sam odabrao muziku, jer sam je više volio.
Medicinu, ustvari, nisam ni volio. Sjećam se kako me pitao: „Dobro sine, a od čega ćeš živjeti?“, kazuje Čestmir, koji se bez velikog razmišljanja opredijelio za poziv koji voli.
Akademiju u Beogradu završio je za nepune četiri godine kao jedan od najuspješnijih studenata. U međuvremenu, osniva se Muzička akademija u Sarajevu, i naravno, odmah su ponudili posao Dušeku, koji je ljubazno zahvalio i glatko odbio. U Tuzli su ga „zgrabili“ u Nižu muzičku školu, a radio je i u Učiteljskoj. Imao je mnogo posla, ali bio je mlad i sve je lako podnosio. Sa svojim kolegama muzičarima, 1957. godine, osniva Srednju muzičku školu u Tuzli, koja je i danas jedna od najuglednijih, jer je proizvela mnogo kvalitetnih muzičara. Kako je bio sjajan pedagog, neumorno je radio i otvarao područne škole u tuzlanskoj regiji, da bi osigurao priliv učenika za Srednju muzičku školu. Godine 1974. dobija zeleno svjetlo i u Tuzli otvara područno odjeljenje sarajevske Muzičke akademije.
Iako je službeno u penziji od 1991. godine, kada mu je odstranjen karcinom na debelom crijevu, nikada nije prestajao raditi. Pet godina nakon teške operacije umrla mu je supruga Zdenka, koja mu je bila velika podrška. Usamljen, jer su i kćerke Maja i Vera otišle u inozemstvo, Dušek ne prestaje raditi. Povodom 50 godina umjetničkog i pedagoškog rada organizirani su koncerti na kojima su nastupili svi njegovi bivši učenici i studenti, od kojih su mnogi došli iz inozemstva.
Vjeran Tuzli
- Tuzla je imala najjaču i najbrojniju muzičku školu, a pola studenata na Sarajevskoj akademiji bili su naši đaci. Kada je formirano područno odjeljenje Akademije, angažirao sam profesore iz Češke i inozemstva. Na Sarajevskoj akademiji su me 1974. godine imenovali za docenta na predmetima Horsko pjevanje, Sviranje partitura i Osnove dirigovanja. Iako sam prihvatio posao u glavnom gradu, nisam se preselio nego sam punih 16 godina putovao i četiri dana sedmično držao časove. Bilo je naporno, ali nisam htio napustiti Tuzlu. U međuvremenu se područno odjeljenje Akademije u Tuzli raspalo i nikad više nije formirano. Tuzla danas nema Akademiju, iako je imaju Bijeljina, Mostar, Banja Luka... - ne krije razočarenje profesor Dušek.
Priznanje Republike Češke
Njegov rad i angažiranost prepoznala je i domovina njegovih roditelja. Ministar vanjskih poslova Republike Češke, profesoru Dušeku je, zbog širenja dobrog imena Češke Republike u zemlji i inozemstvu, uručio nagradu „Gratias agit 2009“. Ponosan zbog ovog velikog priznanja, Dušek u svom domu dočekuje drage prijatelje, časteći ih izuzetnim kolačima spremljenim prema receptima porodice Dušek. Osim spremanja kolača, ovaj osamdesetogodišnji umjetnik samačke dane provodi i pišući muzičke udžbenike. (Biografija preuzeta sa Facebook stranice o profesoru Dušeku).
S.P.
