Osmi juli u našoj Tuzli, u našem gradu na zrnu soli. Odlučih se pisati o današnjem danu. Ovo je izuzetak da pišem o gradu, o dešavanjima u njemu,ali večeras sam zaista morala početi, morala sam se nekako odužiti svom gradu. Jer kako da čovjek ostane ravnodušan na sve ljepote Tuzle? Kako da gledam samo ono negativno, samo loše kod ljudi kad sam večeras u šetnji koja je trajala ne duže od tri sata srela toliko pozitivnih ljudi, toliko dobrih duša koje su mi popravile dan, ako ne i mjesec. Večeras je Tuzla u svojim njedrima čuvala hiljade Tuzlaka, pružala im sigurnost utočište.
Slušam priče starijih neki dan u kafiću i govore kako je sve monotono, kako se raspadamo, a ja ipak mislim suprotno, i hajde sad slobodno nazovite me ludim optimistom, nazovite me zapravo kako hoćete, ali ja vjerujem u dobro ovog grada, vjerujem ljudima u njemu. Ljudima koji su toliko neiskvareni, poput onog djeteta što je večeras pored fontane crtalo sunce svojoj drugarici. U njihovoj igri vidjela sam onu dječiju neiskvarenost, njihovu želju za osmijehom i želju da podijele svoju sreću sa drugima. Tako je večeras meni Tuzla izgledala. Bila je željna dijeljenja osmijeha i radosti, jer takva je naša Tuzla, dijeli svoju sreću, biva dom mnogima od nas i ostaje naša zauvijek, bez obzira na podjele u njoj, jer ne mogu oni podijeliti Tuzlu koliko Tuzla može podijeliti sreće i radosti svojim građanima.
Prolazeći od Skvera ka parku, čovjek ne zna gdje da zastane i u svoj ljepoti se nekako i izgubi, izgubi pojam o vremenu, o mjestu na koje treba stići, iz Firme se čuje „Ružica si bila“, tik do nje čuješ žamor i raspjevanu djecu koja broje brojalicu i određuju koji će od njih biti u „laci“, malo dalje, pored stare česme odjekuju hitovi Kemala Montena i cijeli moj grad podsjeća na more, na mladost, na život.
Ispred mene šeće se par, čvrsto ruka u ruci, on joj drži torbu i idu oni tako i smiju se, pozdravljaju poznanike, ali svako malo njihovi pogledi se susretnu. Sa borama na licu i sijedim kosama idu tako njih dvoje, običnih ljudi koji su po ko zna koji put izašli u šetnju Tuzlom, a sad da vam pričam o nečemu što sam vidjela na drugom kraju trga. Trči mala djevojčica u ružičastoj haljinici, sa bijelim cipelicama i crvenom mašnicom u plavim uvojcima prema paru srednjih godina i snažno ih grli i onda nakon nekoliko trenutaka njene ruke su sklopljene i okice skupljene kao da će svakog trenutka ispustiti suzu. Iako nisam ostala dugo da ispratim cijeli događaj sigurna sam da je to bilo klasična molba za sladoled od jagode. Ta djevojčica će jednog dana šetati sa sijedom kosom i naboranim licem i pored sebe će imati osobu koja će se truditi u svakom trenutku ispuniti svaku njenu molbu, ali to će morati pričekati još malo, jer sada prvo treba da „izmoli“ svoj sladoled.
I dok sam se tako provlačila kroz prolaznike, nasmijane ljude koji jednostavno uživaju u ljetnoj večeri, sigurni u svojoj Tuzli, sjetim se da je večeras u Srebrenici izvedba predstave „Srebrena krv“, i to predstava koju izvode ljudi iz mog grada, iz moje Tuzle. Znate to je predstava koja je u meni probudila hiljadu osjećanja, a vjerujte u meni je teško probuditi bilo kakvo osjećanje. To je predstava koju ću gledati iznova i iznova i svaki put doživljavati nešto drugo, ali uvijek imati na umu koliko smo mi, duše u Tuzli sretni.
I dok smo mi večeras bili sigurni u svom gradu sjetila sam se ljudi koji su trebali biti sigurni u svom gradu, u gradu obećane sigurnosti, obećanog utočišta, a dobili su samo izdaju. Zato ljudi moji uživajmo u našoj slobodi, u našoj Tuzli i budimo zahvalni što smo još uvijek tu, što hodimo našom Tuzlom, našom Bosnom.
Jer danas u Srebrenici neće potrčati djevojčica sa plavim uvojcima moleći za sladoled, neće, jer tamo su ubijeni sinovi, kćeri, tamo je ubijen život.
Berina Baraković