Zoran Antičević danas je jedan od najčitanijih pisaca Hrvatske. Autor je hrvatskog HIT romana,, Evanđelje tame´´ te dviju zbirka pjesama, scenarist dvaju filmova, urednik, kolumnist te organizator brojnih humanitarnih akcija. Prije sedam godina, objavio je autobiografsko djelo,, Priča o mojoj jeseni´´ (kao dodatak u knjizi Dolina stvaranja) u kojoj kao devetnaestogodišnjak prepričava svoj prvi susret s roditeljima koji su ga dali na usvajanje odmah nakon rođenja. Tuzla je upoznata s nekih od njegovih radova budući da su posvećeni mladoj Tuzlanki.
Priča o mojoj jeseni
Sve se promijenilo preko noći, noći koja je sudbina. Dok sam je lovio, bježala je od mene, a lovila me kad sam joj se otimao.
Odrastajući na obalama prekrasnog djetinjstva, ponekad bih se spotaknuo o pokoji kamen i pomislio kako je ta ogrebotina najgore što mi se može dogoditi. Bio sam zaštićen armaturom roditeljskog super-ega, kako bi me poštedjeli svake kapi otrova okrutne istine.
Jedino što je boljelo bilo je neznanje o sebi. Neizvjesnost o podrijetlu određenih talenata i nedostataka izjedala me. Nikad nisam upoznao čovjeka koji ima oči kao ja: duboke, smećkastozelene i pomalo plavkaste. Često su me pitali od koga sam naslijedio pjesnički dar i tjelesnu snagu te li moj otac snažan poput mene.
U prvim danima jeseni 2009. ostao sam do zore budan dopisujući se putem Facebooka s prijateljima i simpatijama. Iznenada mi se javila Maida iz Amerike, s kojom sam se već ranije dopisivao:
-Zorane, moram ti reći nešto jako, jako važno, ali obećaj da se nećeš ljutiti na mene!
Uvjeren kako ništa ne može biti strašnije od grozota koje sam prošao s bivšom curom, lošim društvom i dijelom obitelji koji me nije prihvaćao, pomalo zapanjen, odgovorio sam:
-Hej, malena, reci! Neću se ljutiti. Na tebe, nikada!
-Zorane, ti i ja smo u rodu, i to jako, jako bliskom!
Nasmijao sam se pomislivši kako me moja bivša provocira pod lažnim profilom.
-Da, da, znam ti ja strica Mustafu, a i rođaka Muqtadu Al-Sadr-a! Pa oni su i moji rođaci! Hahaha!!! Zajedno smo organizirali napad na Svjetski trgovački centar! -odgovorio sam bahato, ne razmišljajući o tuđim osjećajima i zaneseno tipkajući po tastaturi.
-Zorane, ne šalim se! Socijalna te ustanova otela od majke čim si se rodio, jer bila je jako siromašna, a otac te nije htio priznati-ozbiljno će djevojka.
-Daaaj, luda si! Evo ti moj broj, pa nazovi me sutra, ali tek iza šesnaest sati jer do tada spavam! -rekao sam u šali, očekujući kako će me bivša nazvati glupirajući se, i kako ćemo se pomiriti.
Odjednom mi je zazvonio mobitel, a na ekranu se prikazao američki predbroj.
-Bok, Zorane, ja sam Maida! -rekao je nježni, nepoznati glas mlade cure.
-Hej, djevojko! -uzvratio sam znatiželjno, iako zavlačeći, ne znajući je li neslana šala ili kobna istina. Ruka mi je podrhtavala. Nisam znao što još reći.
Nakon kratkog predaha Maida zabrza:
-Evo ti moja majka Besima! Ona će ti sve objasniti!
U stresnih pola sata ispričala mi je istu priču, na koju je nadovezala kako je ona moja teta, te kako me biološka majka nikada nije prestala tražiti, i kako živi još uvijek u Bihaću i zove se Fatima. Besima je mnogo vremena posvetila mojem ohrabrivanju, budući da ona nije ta koja mi je morala polagati račune.
Zanijemio sam od njenih riječi, otrčao probuditi svoje te im ispričao što se dogodilo.
Ja i majka sjeli smo u dnevni boravak. Popio sam dvije pive kako bih se smirio. Izbezumio me pogled oči u oči s činjenicom kako prokleta noć može čovjeku promijeniti cijeli život.
Nakon sat vremena blagog opijanja ponovo mi je zazvonio mobitel, ali ovog puta s bosanskohercegovačkim predbrojem. Istrčao sam u dvorište uzbuđeno kao da sam u teškoj životnoj opasnosti, osjećajući knedlu u grlu. Nisam mogao dočekati čuti njen glas!
-Halo! -javio sam se prestrašeno, s neopisivim čuvstvom koje me dugo vremena bockalo, ali sam tek sada osjetio njegovu pravu intenzivnost i značenje.
-Dobra večer! Zorane, ja sam Fatima! Pretpostavljam da znaš tko sam -rekao je dublji glas nepoznate gospođe.
-Da! -zadrhtao sam ne znajući što reći. Toliko dugo sam razmišljao o tom trenutku, ispreplitao bukete riječi, a u tom ih času više nisam poznavao.
Kako je započela ponavljati Besiminu i Maidinu priču, briznuo sam u plač o kakvom nisam mogao sanjati da može izaći iz mene, budući da su me učili kako muškarci ne plaču. Grlo mi se osušilo i njime su prolazili trnci. Iste riječi, ali od osobe od koje su me najviše boljele!
-A recite mi, tko je moj biološki otac? -upitao sam nakon petnaestak minuta pribravši se.
-Tvoj otac se zove Ilfan. Bili smo u braku, ali nije te htio priznati. Oženio se bogatom Njemicom, a mene ostavio trudnu s tobom.
-Gdje je taj čovjek sada? Što je s njime? Zaslužio je najveću patnju!
-Bog mu je sve vratio, najdraže moje! Ne blati se! Završio je u invalidskim kolicima. Mislim da u Njemačkoj živi, ali nikad ga poslije nisam vidjela.
-Žalim ga! -rekao sam u blagim suzama dok je tuga postajala lavlja snaga.
-Oduvijek mi je bio san ići prsa u prsa s njime, ali ispod časti mi je udarati invalida.
-Ne prljaj ruke, zlato moje jedino! Cijeli sam te život tražila. Pojma nemaš koliko si mi nedostajao. Volim te najviše na svijetu!
-A s kime sad živite? Gdje radite?
-1999. udala sam se za Božu, koji mi je bio velika podrška u potrazi za tobom. Trenutno sam nezaposlena, ili privatno čistim po kućama i čuvam starce.
Tako smo nastavili razgovarati još sat i pol, nakon čega nisam čitavu noć oko sklopio.
Ujutro mi je majka Rina donijela dokumente, koje je davno trebala baciti, s izjavama biološke majke, biološkog oca te posvojitelja.
Saznao sam novost. Moje izvorno ime bilo je Adem, ali sam kasnije okršten imenom Zoran.
U trenu sam pomislio kako nisam dostojan ni imena prvog čovjeka, ni sina zore. Bio bih sretniji da su me nazvali,,VEČER´´, jer ja nikad nisam dolazio kao čarolija svjetlosti, već padao kao izotop tame.
Svejedno je kako su me nazvali ! Ionako se nikad nisam potpisivao imenom, već stihovima koje sam često čuvao u čaroliji svoga srca za neku nepoznatu, bolju osobu.
Njihove izjave:
„ Ilfan: Moja je supruga zatrudnjela s drugim čovjekom. Malodobni Adem nije moj sin. Mi već dvije godine ne živimo zajedno, a u tom je razdoblju začeto dijete. Ona mu je dala moje prezime, što ne potvrđuje očinstvo. Ja ga se odričem i pristajem da se da na potpuno posvajanje.
Fatima: Pristajem da se dijete da na posvajanje, u koliko će biti dobro zbrinuto. Ja se nisam u stanju brinuti za njega, stoga za njegovo dobro činim ovo.
Antičević Zdravko: Pristajem posvojiti malodobnog Adema, te mu promijeniti ime u Zoran i ne želim ga u nijednom pogledu ograničiti svojih dobara. “
Saznavši istinu, od koje su me htjeli spasiti, poludio sam! Lice mi je gorjelo i osjećao sam kako mi uragan hara dušom! Vulkan nejasnoća otvorio se i trebalo ga je zakopati, što je bilo nemoguće.
-Sine, ti si samo moj! Ta te se žena odrekla! Ja sam tvoja majka! Ja sam te odgojila i prošla s tobom sve najgore! -rekla je Rina u plaču nakon što sam pročitao sve.
-Ne, ja nemam majke! Moja je majka raspolovljena! Polovica je u tebi, polovica u Fatimi!
Zapravo, tek sada shvaćam da sam oduvijek bio sam sebi otac i majka. Ti me nisi shvaćala, a ona me ostavila!-uzviknuo sam.
-Kako tako nešto možeš reći poslije svega? -gledala me nježnim, orošenim obrazima koje sam oduvijek ljubio.
-Eto, koliko je sve prokleto! Mrzim se! Želim izaći iz ovog tijela! Ja sam monstrum! Mrzim njihove gene!
-Ne, sine, nisi! Samo si povrijeđen i ja te volim koliko te nitko od njih nikada neće moći! Ja sam tebe tisuću puta rodila, i kad bi mi Bog ponudio da sada rodim petero djece u zamjenu za tebe, ja bih te ponovo odabrala!
Zadavši joj mnogo bola- mnogo više nego što bi joj porod ikad zadao- za dva dana ja i obiteljski prijatelj Dragan krenuli smo za Bosnu- u dogovoru s biološkom majkom- kako bih saznao istinu.
Rina i Zdravko platili su nam putne troškove, opskrbili nas svime potrebnim: prekrasnim automobilom, novcem...
Moja potraga za očima svoje boje je započela.
Putem se gasila ljepota Istre. Siromašna sela u blizini Slunja bili su pravi svjedoci carstva u kojem sam živio. Kao da su mi govorili da ne idem jer ovo je tek predvorje užasa i siromaštva. Porušene kuće, vjetar je mirisao na ratni barut. Mi smo jurili kako bismo što prije stigli.
Dragan je bio iznimno mudar čovjek, obogaćen iskustvom života u Njemačkoj, kamo je došao kao najveći siromah iz Žepča, a stekao je puno. Racionalni tip s iznimnim očinskim osjećajima. Bio je najbolji pratilac. Ja sam bio kao Dante, a on Vergilije.
Stigli smo u Bihać. SMS-om me Fatima obavijestila kako nas čeka ispred velikog trgovačkog centra, koji je bilo teško pronaći budući da ni moj prijatelj nije poznavao to mjesto.
-Dragane, stani, to je ona, siguran sam!-povikao sam neočekivano, a koljena su mi zadrhtala ugledavši sitnu ženu kako stoji pored znaka STOP. Nešto me kao magnet vuklo prema njoj, kao da sam joj lice, koje je daljina mutila, odnekud prije poznavao!
-Zorane, što ti je? Kako znaš da je ona? -nikad je nisi ni vidio!-začuđeno će prijatelj.
-Osjećam, prijatelju, osjećam! -uzbuđenje je progovaralo iz mene.
Moj je suputnik nastavio voziti ne obazirući se na moje spekulacije, ali odjednom je zazvonio mobitel i reče žena:
-Hej, jeste li vi sada prošli pored mene?
-Izgleda da jesmo! Eto, stižemo za dvije minute!-uzbuđeno izgovorih.
Dragan je polukružno okrenuo i hitro parkirao na parkiralištu ispred Centra. Ja sam izašao praveći se hladan kao neki stroj, s crnom kožnom jaknom kao da ju je sama smrt skrojila, uskom majicom iste boje tako da su mi trbušni mišići i prsa dolazili do izražaja, te dugim tamnosmeđim hlačama. Lice mi je bilo smrznuto,a kosa kratko ošišana.
Ispred mene se našla malena žena, u skromnoj odjeći, ali iznimne ljepote. Njeno siromaštvo nije uspjelo poharati izgled, iako se vidio njegov trag, dok su mene skupoća i mišići činili jakim, iako sam iznutra pucao. Imala je oblik lica sličan mojemu, što nikad prije ni u jednom čovjeku nisam vidio. Gledali smo se nekoliko trenutaka promatrajući sličnosti i različitosti.
-Jesi li ti Zoran? -upitala me drhteći.
-Da! –tvrdo sam odgovorio, a pogled ravno u oči nije prestajao.
-Ne vjerujem ti! Vidjela sam ga preko slika, ličiš na njega, ali ti nisi on!
Vjerojatno je to rekla nesigurnost u njoj zbog lica koje mi je bilo izoštreno ljutnjom.
Izvadio sam osobnu kartu te joj pružio.
Pozorno ju je promotrila, pa me zagrlila. Stezala me kao da joj spasenje života ovisi o tome, a ja sam stajao pravo ne uzvrativši joj.
Prišao nam je moj pratitelj i krenuli smo prema kafiću. Ona me cijelim putem držala ispod ruke. Popili smo piće na brzinu, ali tišina je vladala. Dragan nas je brzo napustio, a ona i ja smo pošli na mirnije mjesto.
Sjeli smo u blagovaonicu onog istog hotela u kojem sam proveo svoju prvu noć s roditeljima, kad su me posvojili.
Započela je razgovor burnim riječima odmah nakon što smo se raskomotili:
-Zorane, nisam ti htjela govoriti preko telefona, ali Ilfan nije tvoj otac!
-Zašto mi odmah niste rekli?! -žestoko sam odgovorio, nastojeći izbjeći suvišne ispade.
-Ja i Ilfan bili smo u parničkom postupku razvoda braka kada sam upoznala tvog oca. Budući da se on pravio kako me ne poznaje kad ga je socijalna radnica pozvala, bila sam ti prisiljena dati Ilfanovo prezime.
-Tko je taj čovjek? -upitao sam gledajući smeđe oči, u kojima se nisam našao.
-Zove se Mesud. On je tvoj biološki otac!- kazala je u predahu, poslije kojeg sam se osjećao lakše, budući da je to potvrdilo ono što je zapisano u Izjavi, za koju joj nisam ni rekao da posjedujem.
-Kakav je? Je li snažan? Jesam li na njega?
-Da! Bavio se bodybuildingom. Mene je tada suprug ostavio, i nekoliko mjeseci kasnije upoznala sam njega. Zaljubila sam se kao nikad u nikoga prije, ali već je bio oženjen, što u početku nisam znala. Bio je više od deset godina stariji od mene.Obećavao mi je kako ćemo poći zajedno živjeti na Cres, i tebe odgojiti, da bi me nakon svega ostavio u petom mjesecu trudnoće, bez poznatih razloga. Ja sam se noseća zaposlila u kuhinji skrivajući trbuh da ne bih dobila kao trudnica otkaz. Nisam imala novaca, a on mi nije htio pomoći! I samo da znaš, ja te se nikada nisam odrekla, već sam potpisala da ćeš biti u domu na godinu dana i plaćala polovicu svoje plaće za to! Ne znam kako se dogodilo to da su mi te uzeli.
To je stvorilo ogromnu dilemu u meni. Nisam znao kako da se ponesem: Je li žrtva ili lažljivica?
-Mogli ste jednostavno poći živjeti u Ameriku s Besimom i spasiti se- rekao sam nesigurno.
-Ne, Zorane ! Ja sam odlučila ostati ovdje, tebe tražiti i život posvetiti tome, sine moj jedini! I molim te još jednom, nemoj mi govoriti Vi! Znam da me nikad nećeš zvati onako kako si trebao, ali nevažno.Sve to mogu pretrpjeti jer nijedan mi dan nije bolan kao onaj kad sam te izgubila!
-Kako ste me našli? -nastavio sam ignorirati oslovljavanje, ne zbog osvete, već zbog održavanja distance i opreznosti.
-Preko detektiva koji je uspio otvoriti Matični list nakon tvoje osamnaeste godine, mada sam se bojala reakcije tvojih posvojitelja.
-Oni su sve dobro prihvatili, iako pomalo stresno. Podržali su me. (Rekao sam ne znajući da mi se majka toga dana onesvijestila, skrivajući bol od mene!)
-Drago mi je, i ja ih ne mrzim. Oni su dobri ljudi koji su ti pružili sve, i samo su htjeli dijete.
-A kako ste završili s ovim čovjekom sada?
-Znaš, nakon što me tvoj otac ostavio, duboko sam se razočarala u muškarce. Ja sam muslimanka, a moja jedina dva čovjeka u dotadašnjem životu su također bili to. Prestala sam vjerovati u svoje, stoga sam sreću pokušala pronaći s Hrvatom, Božom. Dobar je jako, iako voli popiti.
-Ispao sam kao janjičar, zar ne? Otet i promijenjene vjere, iako je ovog puta slučaj obrnut.
-Smeta li ti islam, sine?
-Ne smeta. Zapravo, sve je to ista vjera, gospođo! -rekao sam gledajući je i ostavljajući inje u zraku kojim su putovale riječi.
-Abraham (po Kuranu Ibrahim) imao je dva sina, Izaka i Jišmaela. Izak, mlađi brat, začet je sa ženom Sarom, a stariji sa sluškinjom. Izak je predak židovskih plemena, preko Jakova, Josipa, Mojsija, pa sve do Krista. Tako je nastalo kršćanstvo. Jišmael, koji je otišao sa svojim plemenom zbog svađe s bratom, otac je plemena koje je ujedinio Muhamed 622. Džihad je izmišljen zbog ujedinjenja tih plemena koja su međusobno ratovala, zbog obrane od poganskih naroda koji su ih napadali. Kasnije su sultani izokrenuli njegovo značenje kako bi zadovoljili svoj osvajački nagon, jednako kao i pape koji su započinjali križarske ratove.
Eto, toliko o mržnji primitivaca koji su praktički braća! Moja mržnja nije okrenuta prema pripadnicima određene nacije ili religije već prema onima koji su tvorci ratova, a takav je i taj čovjek! Ne zna što ga čeka!
-Ne čini to, Zorane! Ne želim da se okrvaviš! Postat ćeš isto što i on!
-To i jesam napola, zar ne!? Geni čudovišta koje nosim na svojim leđima!
-Ne, ti si na mene! Ti voliš, a ovo u tebi nije mržnja, već bijes koji će nestati jednom kad budeš imao svoju djecu, koju želim ljubiti onako kako mi je tebe bilo uskraćeno!-govorila je to dok su joj se smeđe oči vedrile.
Pričali smo još pola sata. Došao je Dragan.
-Zorane, sad idemo k gospođi Melisi. Ona je bila socijalna radnica, glavna u postupku tvoga posvajanja. Mislim da ti mnogo može pomoći. Upravo sam je kontaktirao, ali rekla je da dođemo samo nas dvoje.
-Stvari su zamršene. Ona isto mora doći s nama. Molim te, važno je!
Obiteljski je prijatelj ostao zapanjen, ali nije mogao odbiti.
Taksijem smo pošli do kuće u zabačenom dijelu grada. Vozilo se zaustavilo, a starija je gospođa crvene kose čekala ispred kapije iza koje se krila velika i lijepa kuća. Prišao sam joj, dok je ono dvoje stajalo nekoliko metara iza mene. Njen je pogled zasjao ugledavši me.
-Poštovanje, Vi ste Melisa? -pružio sam ruku.
-Drago mi je, Vi ste sigurno Zoran?
-Da! -kimnuo sam.
U rukama sam držao kopije pisanih dokaza, izjava od prije osamnaest i pol godina, upakiranih u karton.
-Zorane, želite li ući? -ljubazno je ponudila.
-Svakako, gospođo!
Otmjena je gospodska kuća odisala finoćom i srdačnošću dobre obitelji. Sve mi je to skinulo željeznu masku s lica. Na nekoliko sam trenutaka zatoplio. Dragan je pravio društvo Fatimi pred ulazom.
-Mogu li Vas ičim ponuditi? Želite li soka? -upitala je toplo nasmiješena.
-Hvala Vam najljepša, ali ne mogu! -odgovorio sam vadeći dokumente.
-Vi ste bili ključna osoba pri mojem posvajanju? -okrenuo sam temu odmah na najvažnije.
-Tako je. Vjerujte da je posao vrlo težak. Odgovornost za sudbinu djece nositi u rukama, a ne znati kamo ih se šalje! Vaši sadašnji roditelji doimali su se kao dobra obitelj s velikim srcem! Recite, kakvi su bili?
Raznježio sam se sjetivši se svih uspomena iz djetinjstva. Pogled sam skrenuo na knjigu koja je bila položena na stakleni stol. Oči kao da su mi pogledale kroz prozor najljepših sjećanja:
-Najbolji, iako ne i savršeni! Često me nisu razumjeli!
Njeno se blago lice žalostilo, a ja ga nisam mogao pogledati osjećajući sram pred svojim grijesima.
-Ovamo sam došao pobijediti laži, spaliti zavjese iluzije u kojima sam živio! Znate, obuzeo me neopisiv očinski nagon da jednog dana svojoj djeci dam sve ono što ja nikad nisam imao!
Molim Vas, recite mi, je li me se Fatima uistinu odrekla? Tko je odgovoran za naš rastanak?
Je li me Socijalno uistinu otelo?-pogledah je otvoreno.
-Dragi Zorane, zar misliš da bi Socijalno ikad razdvojilo majku od djeteta? Naprotiv, mi želimo da se dijete zadrži pod svaku cijenu. To su primarni interesi. Mi smo ti, koji smo se borili za tvoju dobrobit!-zadihano, ali odlučno završi socijalna radnica.
Predao sam joj papire, a ona ih je, dišući još uvijek punim plućima, pročitala.
-Može li ovo biti krivotvorina? –upitao sam sumnjičavo.
-Nemoguće! Lagala te ako ti to priča. Sjećam se, u to te se vrijeme službeno odrekla i dala ovu izjavu u Bihaću. I nemoj se nad njom sažalijevati, to su takvi ljudi! Jedino što učiniti možeš, jest: ne biti poput njih! Izrastao si u prekrasnog momka u dobroj obitelji, i na tome budi zahvalan!
Poslije razgovora izašli smo, a ja još uvijek nisam znao pravu istinu.
-Vi ste meni oteli mog sina! Vi ste krivi za sve! -zavikala je Fatima čim se približila gospođi Melisi.
-Ne, ti si ga se sama odrekla! -tvrdo joj je odgovorila s neizmjernom hrabrošću.
-Ja sam potpisala da ću mu plaćati dom, sjećate li se toga? -snizila je ton Fatima.
-Sjećam, ali nakon šest mjeseci također si, u Bihaću, potpisala kako ga daješ na posvajanje!
-To je laž! Nikad u Bihaću nisam ništa potpisala! -izderala se Fatima ponovo ohrabrivši se. Dragan i ja smo ih neutralno promatrali.
-Je li ovo tvoj potpis? -upita ljutito Melisa izvadivši papir koji sam joj dao.
Oči žene koja me rodila, rašire se.
-Jeste, ovo je moj potpis, ali ne znam kako se on našao ovdje!
-Hajde, kako se toga ne sjećaš? Molili smo te da ga zadržiš, dali ti više prilika i neprestano te zvali telefonom, a ti si odbijala!
-Lažete! -zarežala je Fatima.
-Dosta! -viknuo sam na nju braneći Melisu.
Na to je zašutjela, a Dragan ju je odveo na stranu i pozvao taksi.
Ja sam ostao još nekoliko trenutaka u razgovoru s umirovljenom socijalnom radnicom kako bih se što je više moguće iskupio zbog neugodnosti.
-Želim Vam iz svega srca zahvaliti na svemu! Oprostite što ste bili žrtva ovog događaja, ali to je bila cijena istine! Hvala vam što ste me preveli u odaje pravednosti. I znajte da ćete za mene zauvijek pred cijelim svijetom biti počasna majka sve ostavljene djece!
-Hvala ti, Zorane! Molim te, pošalji mi svoju prvu knjigu- rekla je gotovo sa suzama u očima.
-Ne brinite se. Hoću! I molim vas još jednom, oprostite što sam je doveo ovamo! Nije trebalo tako ispasti.
-Sve je u redu, dijete drago! To je moj posao koji sam dužna izvršavati do kraja života. Ako ti je to pomoglo, drago mi je! I ponovo bih to pretrpjela!
Nakon što sam se rastao s plemenitom ženom, taksi nas je odvezao do auta.
Na sljedećoj se postaji nalazio, dvadeset kilometara daleko, grad Cazin. U planu je bila posjeta biološkom ocu.
Većinu smo puta šutjeli. Kroz tijelo su mi tekli svakakvi osjećaji, ali i neizvjesnost mi je i dalje kosti izjedala. Događaj sa socijalnom radnicom je oplemenio dio mene, dok je s druge strane gorio osvetnički žar prema istinskim krivcima. Vožnja je trajala oko pola sata. Fatima nam je diktirala put.
Zaustavili smo auto u raštrkanom dvorištu, bez kapije, a zbog visoke uzbrdice morali smo podići ručnu kočnicu do kraja. Bijela dvokatnica bila je srednje veličine, a pored nje nalazila se mehaničarska radionica. Donji sprat je bio kafić, tek toliko da netko može popiti kavu dok mu je vozilo na popravku, a gornji- mjesto gdje je obitelj živjela.
Izašao sam, te ugledao mladog mehaničara, a pored njega dva mladića.
Približio sam im se nenormalno tužnog pogleda, iako sam skupljao snagu u njemu.
-Tko je od vas Mesudov sin? -upitao sam bez pozdrava, trudeći se ostati što smireniji.
-Nas dvojica!- blago reče stariji. Mehaničar je okrenuo glavu kao da nema ništa s tim.
Moja dva polubrata su me gledala kao da su predosjećala otkrivanje bolne stare tajne. Mršavi mladići nisu previše ličili na mene, ali osjećala se krvna kemija. Stariji je imao vedre i čiste smeđe oči, u kojima se vidio odsjaj neiskvarenosti,naivnosti i dobrote. Mlađi, pola glave viši, bio je plavook i potisnutog temperamenta.
-Gdje je Mesud? -izdahnuo sam naglo svoj osvetnički duh.
-On je tu, nedaleko! Da ga nazovem? Je li hitno? -zabrinuto će stariji.
-Da, molim te! -spustio sam glavu. Mlađi je nervozno grizao donji dio usnice. Moji su pratitelji čekali pored auta, kako sam ih zamolio.
-A recite mi, tko ste Vi? -radoznalo je upitao stariji.
-Ja sam…( učinio sam zastoj na par sekundi) Vaš polubrat!
Kako sam kroz nos ispustio teret u obliku naglog izdisaja, obojica gotovo da su ostali bez zraka, ali stariji izusti:
-Kako je to moguće? Molim te, objasni mi!
-Vaš je otac imao dijete s ovom ženom (pokazao sam prstom prema Fatimi), ali me nikada nije priznao!
-Ah, jooooj! A odakle si? -upitao je blago, kao da me želio zagrliti, ali se nije usudio. Mlađi je i dalje šutio puneći oči suzama.
-Živim u Istri, ali ne brinite, nisam došao tražiti ništa! Želim ga samo vidjeti i odlazim!
-U redu!. A je li ti bilo dobro u onoj obitelji? -preskočio je temu zabrinuto.
-Je, najbolje, ali ovdje sam da otkrijem stvari koje su me dugo tištale.
Uto je Fatima agresivno prišla, stala pored moga ramena te iznenadno upitala:
-Dečki, koliko imate godina?
-Ja dvadeset i jednu, a on devetnaest? Zašto, gospođo?
-Devetnaest! Sad mi je jasno zašto me ostavio. U kojem si mjesecu rođen?
-Sedmom.! -odgovori mlađi držeći u očima rijeku tuge.
-Da, logično, ja i vaša majka smo bile istovremeno trudne. Odabrao je nju! Dečki, vas ne krivim. Vi ste također žrtve njegovih laži kao i ja! Ti si samo mjesec dana stariji od Zorana. To sve govori!
U tom je trenu stigao crni automobil, a iz njega je izašao, pored niže crnokose žene, stariji prosijedi čovjek, krupne građe, nekoliko centimetara viši od mene.
Brzim se i nervoznim hodom počeo približavati Fatimi:
-Što je, što hoćeš?
Fatima je koraknula unazad, te rekla:
-Zar me se ne sjećaš, Mesude? Zna li tvoja žena za nas? Dugo se nismo vidjeli!- izgovorila je udaljavajući se od njega, budući da je djelovao kao da će je udariti.
-Tko si ti? Ja te uopće ne poznajem! -pravio se lud, i dalje joj živčano prilazeći, a lice kao da mu je gorjelo u paklenom ognju dok ju je gledao.
-Poznaješ li njega? -pokazala je na mene. Osjećao sam vatru cijelog organizma, sve do grla, uporno ih promatrajući.
Ložio sam gnjev spremajući se za trenutak koji sam čekao čitav život.
-Ne, tko je to? -odgovorio je i dalje izvodeći glumački oblik lica.
-Tvoj sin, Mesude! -rekla je ubojito kratkom rečenicom.
Na to mu se lice skamenilo. Prsa su mu počela disati još burnije, ali sada prestrašeno do bola.
Kao da je potpuno zaboravio na nju stade ispred mene. Pogledali smo se ravno u oči! Njegove su se zjenice širile, kao da mu je na neki način bilo drago, a moje su se stisnule!
U tom trenu plave su mu oči svjedočile o ogromnoj pokvarenosti i temelju laži koji je izgradio u svojoj kući. Osjećao sam se puno čvršći od njega, prepun mladosti i snage, a pogotovo prkosa, što je njega već odavno napustilo, iako je bio većeg obujma: izbačenog trbuha, snažnih udova i žilavog vrata.
Žena mu je plakala dok je to slušala, kao da je cijeli život znala, iako joj nikad nije priznao.
Promatrao je moje čelo i zaliske kose, koji su bili identični njegovima, kao i neke crte lica. Čak mu je i hod nalikovao mojem!
-Jesi li ti moj biološki otac? -hrabar je glas rekao, a noga se tresla spremna pogoditi njegov zatiljak, ali Erosov dio mene to nije dopuštao.
-Otkud da znam? Mogao si tako doći svakome ispred kuće i pitati ga!
Sve je zastalo na nekoliko trenutaka, osim neprekidnog toka pogleda što su tražili svoje sličnosti.
Probio sam šutnju bujicom riječi:
-Usne su ti utrnule, raširio si ruke, a laktovi su ti ostali zalijepljeni za ukočeno tijelo dok si mi govorio! Odakle onakva reakcija prema Fatimi ako je ne poznaješ? Lažeš!
Na to je otvorio usta kao da je želio nešto izgovoriti, ali zanijemio je.
-Hajdemo na DNK! -rekao sam, sada još sigurniji, nakon što sam vidio začuđeno lice. Gotovo da sam se mogao zakleti.
-Gubi se! -reče naglo, uhvativši me za kožnu jaknu. Hvat mu nije bio nimalo grub, kao da je to učinio protiv svoje volje, od iznenađenja koje mu je probilo prsa i pritiska zbog nazočnosti obitelji.
Izbio sam mu ruku i odgurnuh ga! Poletje pola metra, a lice s ponekom borom poprimilo je mio pogled. Zamahnuo sam šakom od kuka krenuvši ga raznijeti, držeći u njoj sve godine bola! Zadržao sam ju jer dio mene ga je htio ubiti, dok drugi to nije mogao. Mesud se nije ni pokušavao braniti. Kao da je dozvoljavao da se iskalim na njemu.
-Neee, molim te! -povikali su dečki, a rasplakana se žena paralizirala.
-Zorane, nećeš to uraditi! -izderao se krvavim glasom Dragan skočivši na mene. Nisam mu se odupirao. Oči su mu bile suzne.
Strpao me u vozilo, dok je prestrašena obitelj dolazila do kisika. Žena se nije mogla umiriti. Kao da oplakuje dugogodišnju bolnu sumnju...
Ponekad se okrivljujem što se sve to moralo dogoditi ispred njihovih očiju, ali se tješim mišlju da ti ljudi svakako zaslužuju znati istinu jer bolje je biti nesretan u istini nego sretan u laži.
-Trebao sam ga ubiti! -progovarao sam u bijesu.
Dragan je, isprovocirano dodavao gas:
-Ne, Zorane, pusti ga da živi! Ovako si ga ubio puno više! Kad te pogledao, sram i savjest spalili su mu dušu. Našao se u tebi i zadivio si ga svojim kvalitetama, koliko god izgledalo da nije tako. I ja sam otac! Prepoznao sam taj osjećaj u njegovom pogledu!
Što će ga više izjedati nego da gleda tvoj uspjeh, a da ga pritom ne može slaviti s tobom -zaključi moj prijatelj prepun emocija.
Klonula mi glava zavapivši za tišinom.
-Pogledaj se, brate! Zbog tog smeća da nas ovdje zatvore?! Snažan si kao specijalac, imaš najljepše riječi koje sam ikad čuo,najbolju obitelj, prekrasne cure, prijatelje i bezbroj ljudi koji te vole, a to bi izgubio zbog neke budale! Vjeruj mi, on tvoj pogled nikad više neće zaboraviti! Pratit će ga svake noći, i sjetit će ga se na samrti. Nikad nije živio miran i sretan život, a poslije ovog danas sve će postat puno gore! –uvjerljivo Dragan.
-Zorane, sine, pusti ga! -sa zadnjeg će sjedišta Fatima. Taj je čovjek upropastio moj i tvoj život, ali još nije kasno. Sad nas je Bog ponovo spojio. Želim te!
-Ne! –proderah se- Moj život nije upropašten, dapače, imam najbolju obitelj na svijetu i drago mi je što mi ono smeće nikad nije bilo otac. A ti, ti si sama svoj život upropastila jer si se išla petljati s takvima! Ti si žrtva same sebe!
-Voljela sam ga! Što sam mogla?-pokušavala se opravdati.
-Osjećaji su slabosti pred kojima svatko može pasti, a malo tko ustati. Ti si pala! Mogla si se boriti za mene, a nisi! Svejedno, sretan sam što je bilo kako je! Drago mi je što sam odrastao s Rinom i Zdravkom, i njih volim više no što bih vas ikada!-odrezah u dahu svoju presudu.
Tu je sve utihnulo.
Konačno sam shvatio da ni Fatima, ni Mesud nemaju moju boju očiju. Ona je nepoznatog podrijetla. U burnom putovanju došao sam do nepojmljivog otkrića: da više sličim Rini i Zdravku nego biološkim roditeljima!
Dragan je zaustavio vozilo ispred Fatimine male kuće. Ona i ja smo izašli. On je ostao čekati u autu pružajući nam miran oproštaj.
Ponovo smo se pogledali.
-Nikad te neću zaboraviti, dijete moje jedino!- usmjerila je pogled u stranu kao da se stidi, te pomirena s gubitkom nastavi tonom iskrene ispovijedi:
-Priznat ću ti nešto. Ono jest moj potpis, i logično je da sam ja potpisala, ali vjeruj mi, ja tada nisam bila svjesna što činim! Najvažnije od svega da si odrastao u lijepoj obitelji, i da si sretan! Zato ih ne mogu mrziti, već im zahvaliti. Nadam se da su bili najbolji roditelji.
Time je probudila žaljenje u meni, zato nisam ništa odgovarao.
-Reci mi, mrziš li me?- sa strahom upita.
-Ne. -blago rekoh.
-Dokaži mi i zagrli me! Jedino ću ti tako vjerovati!
To sam i učinio. Stezali smo jedno drugo, a ona se tresla kao da je to zadnji put da me vidi u životu.
-Kumo, tko ti je to? -dobacila je stara susjeda gledajući prizor s kapije.
Fatima se počela tresti kao da joj je potres ušao u srce. Tri je puta pokušala izustiti, ali nikako... Susjeda je i dalje začuđeno gledala, te očekivala odgovor.
-Sss....in!
Izrekla je moja biološka majka, jedva pustivši tu riječ iz grla, nakon čega je briznula u neutješan plač, takav, da bi se i najveći okrutnici svijeta sažalili nad njom. Kao da su joj kroz oči istekle sve izgubljene godine, propuštene uspavanke i strahovi od prvih tinejđerskih izlazaka. Ja sam stajao kao kip nastojeći prikriti svoje osjećaje.
Iz kuće je izašao mršav čovjek. Našao se ispred nas i pogledao me žalosnim, dobroćudnim očima.
-Ovo je Božo! -rekla je jedva dolazeći do riječi.
Pružili smo si ruku, ali nismo ni progovorili.
-Idem, Fatima! Sve ti opraštam! Mir s tobom, jer Bog ti je dao još prilika. Ne pati za izgubljenim, već se bori za ovo što sad imaš.
-Tebe imam jedino! Za ovaj sam dan živjela! I znaj da te volim najviše na svijetu!
- Zbogom, Fatima! Čuvaj se!
Okrenuo sam se leđima i sjeo u automobil, ali ona nije skidala pogled s mene. Kao da je gledala brod koji zauvijek odlazi. Osjećam kako me još dan-danas gleda pri svakom odlasku. Paklena je kiselina s moga srca u tome trenu zauvijek okopnila
Putem je prijatelj ponudio da natočimo benzin u Bosni, ali nisam se složio jer sam jedva čekao da prođemo granicu. U planu je bilo prenoćiti u hotelu. Što sam odbio! Nedostajao mi je moj dom, jedini i najljepši na svijetu! Ručali smo negdje u blizini Plitvica, nakon čega sam popio četiri tablete za spavanje. Tužne slike počele su se mutiti.
Probudio sam se u rajskom krajoliku: Dvorište po kojem sam trčao kao dijete, sa svježim osjećajem kao da sam se ponovo rodio s drugim pogledom na sve. Rastao sam kao kraljević, a nisam toga bio svjestan. Tek mi je ovaj događaj narisao novu sliku.
Zagrlio sam svoju jedinu majku Rinu i oca Zdravka kao da su mi jedini spas u vrtlogu propasti. Tek sada osjećam kako ovamo oduvijek potpuno pripadam!
Svi su ovi događaji zapravo bili kao porođajni bolovi koji su rodili moj novi, vedriji svjetonazor.
Danas mogu svojom snagom rasjeći te paklene zavjese, poljubiti svoje roditelje i reći im: HVALA! Eter bijesa, narcizma i tuge u meni se pretvorio u nešto čarobno i plemenito. Ovo je bila glavna faza moga odrastanja. Prije ostalih vršnjaka shvatio sam što znači biti pravi roditelj. Oni su uvijek tu bili. Napuštenu kolijevku su smirivali, rasplakane oči pretvarali u zlatni kerubinski pogled, na svojoj koži osjećali izljeve moje mržnje potisnute prema onim ljudima, a koja je sad nestala. Grijali su me svojim tijelom kad nisam imao pokrivač. Nikad nisam mogao biti svjestan te božanske ljubavi, koju takvom smatram budući da nadmašuje biološko i svakidašnje. Kakva li je to ljubav kada otac i majka prigrle sina koji nije njihove krvi mnogo jače nego što bilo koji roditelji vole rođenog!
Jer posvojiti dijete jednako je kao da ga se višestruko puta rodi. Zato se ne osjećam kao pad proste vjerojatnosti, već kao odabranik. Shvatio sam kako sam pošao na put tražiti nešto što sam zapravo imao kod kuće, i što me čekalo brinući se dok sam putovao. Rina i Zdravko su moji jedini roditelji!
BIOGRAFIJA AUTORA:
Zoran Antičević rođen je 31. kolovoza 1990. u Bihaću. Prvih sedam mjeseci života proveo je u domu za nezbrinutu djecu u Zenici.
Posvojen je od oca Zdravka Antičevića i majke Rine Antičević dana 1. travnja 1991. godine. Djetinjstvo provodi u Poreču, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu.
Autor je zbirke poezije „LJUBAV IZ DAVNINE“, koju je još kao srednjoškolac objavio 2008. godine, djela „DOLINA STVARANJA“, čijom je objavom 2010. godine stekao zapaženu popularnost te jednog od najčitanijih hrvatskih romana, HIT naslova:,,Evanđelje tame´´ (2014) . Također, Antičević je i scenarist kratkometražnih filmova „UŠĆE ZLA“ (režija: Katja Restović), i,,SVJEDOČANSTVO´´ (režija Gordan Gregurović´´), na internetskim portalima objavljuje kolumne koje govore o problemima u svijetu, autor je brojnih kratkih priča, voditelj je odjela za kulturu u,,Udruzi vlasnika stanova Červar Porat´´ (UVSČP) te urednik dviju knjiga. Sudionik je i suorganizator u nekoliko humanitarnih akcija i aktivni član Matice hrvatske.
Danas studira poduzetništvo u Rijeci. U slobodno se vrijeme bavi ultimate fightom te nizom različitih aktivnosti.
NAPOMENA: DOZVOLJENO JE PREUZIMANJE OVOG TEKSTA ISKLJUČIVO U CIJELOSTI, BEZ IZMJENA (tekstualnih i grafičkih) TE UZ NAVOĐENJE AUTORA I IZVORA
