Ukoliko niste upratili zašto je tuzlanski detektiv Herigen tako neobičan lik iz serije „Iz Fajlova Detektiva Herigena“ onda je nedeljno popodne odlična prilika da upoznate ekipu netipičnog serijala kojeg stvara grupa kreativnih ljudi. To je jedan od načina da budete na korak bliži spoznaji misterioznih događaja koji se dešavaju u našem okruženju, da otkrijete u čemu je važnost vođenja kućnog savjeta i što o svemu misle oni koji od detektiva očekuju promptnu reakciju. Drugi je da pročitate intervju u nastavku i saznate šta je Damir Pejić, glavni i odgovorni krivac za postojanje detektiva Herigena, predvidio za njegove fajlove.
Od kada datira priča o Herigenu?
Sve je počelo 2004. ili 2005.godine, kada je Damir Mukinović izgovorio: „Džon Herigen, detektiv sa najvećim brojem nerješenih slučajeva“ i to me je inspirisalo da u narednih nekoliko dana napišem 90% stvari koje možete pogledati u prve dvije epizode. Zauvijek ću mu bit’ zahvalan za tu rečenicu.
Ko sve čini glumački, idejni i realizacijski tim koji stoji iza serije „Iz Fajlova Detektiva Herigena“?
Glumački tim čine entuzijaste/prijatelji: Almir Hukić, Damir Mukinović, Adnan Dervišević, Siniša Udovičić, Goran Šarkanović, Bedrana Kaletović, Nedim Hadžić i Emir Mešković. Siniša je jedini profesionalac/prijatelj te iznimno, iznimno talentovana glumčina. Htjeli smo ranije da radimo sa profesionalnim glumcima, al´ nas je većina odbijala, vjerovatno u isčekivanju nekih holivudskih ponuda koje konstantno levitiraju nad Tuzlom. Poneki su pak odbijali jer smo nedovoljno profesionalni, odnosno neškolovani za ovo što radimo. Neka im bude. Odbijanje je odličan dodatni podstrek, tako da sam im zahvalan. Ipak, situacija se polako mijenja nabolje na tom polju. Do kraja sezone će nam se pridružiti značajan broj novih likova i profesionalnih glumaca i entuzijasta koji su jednostavno spremni i voljni postat´ dio ovoga.
Idejni (tim): 95% priče i teksta su moji, za ostalo ponekad „ulete“ Almir Hukić, Nedim Hogić i Damir Mukinović. Najiskrenije bih volio da ima manje mene u svemu ovome, a više ostalih, jer istinski vjerujem u timski rad i udruženost talenata, al´ svi rade i svi su zauzeti, tako da se ne može od svakoga očekivat´ isti nivo učestvovanja i požrtvovanosti.
Realizacijski tim: Edin Miraščić i ja, a katkad se pridruže Nedim Hogić, Damir Mukinović i Adnan Dervišević. Edin Miraščić je sjajan producent, vojničina, radi k´o metak i uvjeren sam da je bolji od mnogih drugih koji su se za to školovali. Bez njega hrpe stvari ne bi bile moguće.
Vjerovatno ćemo uskoro pravit´ neku vrstu reorganizacije jer se produkcija ne odvija dovoljno brzo. Nemamo se šta lagat´; mogli bi bit´ dosta organiziraniji, al´ et´ nismo. Sve je nekako sporo i zato planiramo uvrstiti neka nova imena ne bi li se stvari makar malo ubrzale.
Zašto bas ovaj koncept rada, vizuelni identitet, neobičan način pričanja neobične priče o netipičnom detektivu? Čini se da ništa nije slučajno u slučaju Herigena..
Prije nego što sam napis’o prve stranice scenarija, planir’o sam Almira Hukića da bude Džon Herigen. Toliko se sjećam. Naravno, nismo tad uopšte znali da l’ će pristat’, al’ je, barem meni, mnogo lakše bilo gradit’ lik ukoliko već znam ko je, kako izgleda i kako se ponaša u stvarnom životu. Almir je uvijek bio teatralan, dramatičan i veoma poseban, lako primjećen u masi. Čovjek je multitalentovan, svestran i da je živio u nekoj normalnoj državi, mislim da njegovo kreativno stvaralaštvo, a time i uspjeh, ne bi imalo granica. Sjećam se da se na prvoj ekspresiji koju je napravio ispred ekstremno jeftina kemkordera, sve odma’ posložilo. Bilo nam je jasno da je on prava osoba, perfektan izbor. Hukićeva i Mukinovićeva izvedba u prve dvije epizode su definitivno bile inspiracija za dalje razvijanje Herigenova univerzuma.
“Od samoga otpočetka” se htjelo nešto sasvim drugačije, nešto originalno i iza toga ponosno stojimo. Ovo što radimo se možda rijetkima sviđa (i to je sasvim uredu), al’ niko ne može reć’ da je negdje nešto slično gled’o. Da li u „Iz Fajlova Detektiva Herigena“ ima uticaja Monty Pythona, Alan Forda, kung foo filmova i Oliver Stoneovog „Natural Born Killers“, uopšte ne osporavam.
Od starta je koncept rada prilagođavan tehničkim uslovima. Ili je ono bilo obrnuto? Ne sjećam se. U svakom slučaju, mislim da smo iz epizode u epizodu uspjeli značajno podizat’ kvalitetu koja skriva nedostatke naše veoma jeftine produkcije. Vjerujem da progres na tom polju najviše izražen u petoj epizodi. Samo na vizuelnom stilu sam radio mjesec dana pokušavajući da izgradim nešto što je istovremeno jednostavno i primamljivo oku. Čitava sedmica mi je bila potrebna samo da pronađem adekvatan font.
Koliko je teško držati fokus publike koja je zaista šarolika - generacijski, interesno, ali i geografski?
Nismo ovo počeli radit´ radi publike, al´ je danas teško ostat´ ravnodušan kada vidimo da seriju prate širom ex Jugoslavije, ljudi svih uzrasta, raznih pozadina i svih nacionalnosti te pripadnosti. Posebno smo ponosni na značajan broj penzionera koji nas gledaju.
Svaka epizoda je manje-više bogata skrivenim detaljima, simbolizmom, nedorečenošću. Time puštamo publiku da sama dešifrira i odluči šta je važno ili nije za shvatanje čitave priče i njene pozadine. Ovaj mali šou definitivno nije za svakoga, a brojevi ljudi koji nas prate su, istina, mali, al´ su nam baš dragi iz razloga što je potreban određeni mentalni sklop da bi se uopšte pogledala neka epizoda do kraja. Vjerujem da ta činjenica čini publiku profiltriranom, posebnom i inteligentnom.
Kako izgleda proces nastanka jedne epizode?
Prateći scenarij, prvo organizujemo snimanje svake scene koja čini epizodu. To je valjda normalan proces. Šta mi znamo? Nismo profesionalci. Uvijek pokušavamo da se držimo, naravno, svakog detalja napisanog u tekstu. S vremenom smo primjetili da su razne poteškoće normalan dio ovog „hobija“, da li u organizacionom, kreativnom ili nekom drugom smislu, al´ na kraju se uvijek nađe rješenje jer igramo timski.
Većina snimanja su dosad bila naporna, al´ na, svakako, pozitivan način jer uvijek ima nekih smiješnih „izvala“ (sa)učesnika. Redovno bi dodatno nasnimili neku sekvencu ili rečenicu koja nije bila dio scenarija. Takva improvizacija od strane glumaca, kao dodatak onom već isplaniranom, pokazala se veoma efektnom jer se izgovore neke predobre, genijalne rečenice koje mi nikad ne bi pale napamet. Onda kada svjedočite da se kreativni umovi nadovezuju i međusobno inspirišu, predobar je osjećaj.
Nakon toga snimamo audio, al´ prvo glasove. Tu se redovno nasnimaju neke dodatne rečenice koje neizbježno postanu unikatan elemenat epizode. Ovaj dio procesa je uvijek komedija. I na kraju slijedi post-produkcija i ona se uvijek razduži. Jednostavno nemam dovoljno vremena da bih taj dio brže odrađiv´o jer mi “obični“ pos´o oduzme dosta vremene i energije. Nije baš da se može nakon svakog radnog dana dodatno sjest´ i redovno radit´ nekoliko sati. Ne funkcioniše to tako. Ovo se radi iz ljubavi. Ne treba nikad radit´ nazor, nego samo onda kad te nosi inspiracija. Ovo je garant neko nekad već rek´o, nije to ništa novo.
Muzička podloga u seriji je vrlo zanimljiva...
Muzika je, veoma, veoma bitna inspiracija tokom montaže. Herigenovu temu (i varijacije) je radio Dušan Ivanović još 2005., al´ u IV i V epizodi možete čut´ predivan klavir i glas japanske kompozitorice Rynco. Vjerovatno će bit´ još saradnje sa raznim kreativcima na polju muzike od kojih bih odma´ da izdvojim [M]achina-u, čiji smo genijalan materijal (rađen samo za Herigena!) već dobili i biće zasigurno korišten u narednim epizodama.
Ima li treme uoči premijerne big screen prijekcije na TFF-u?
Nema! Osim toga, sumnjam da će sala i napola bit´ puna. Lično sam veoma uzbuđen što ću gledat´ Herigena na velikom platnu. Možda je i to neki vid treme.
Šta nakon TFF-a?
Završićemo prvu sezonu, napravit´ od svih epizoda film pa onda slat´ na festivale. Šta god bilo ili ne bilo od toga, priča će se nastavit´. U ovisnosti od razumljivih i ozbiljnih životnih obaveza glavnog glumca, nastavak priče će se razvijat´ u dva smjera, a oba smjera bi trebala uvest neke veoma interesante detalje, nove likove i totalnu dublji i još bizarniji nivo priče.
B.K.
