Disleksija je jedna od nekoliko specifičnih teškoća u učenju. Manifestira se teškoćama u brzom i/ili tačnom čitanju i pisanju i pored postojanja prosječne ili nadprosječne inteligencije, povoljnih socio-ekonomskih prilika, izostanka oštećenja sluha i vida i neuroloških oštećenja. Djeca imaju teškoće u savladavanju vještina čitanja i pisanja, izostavljaju, dodaju slova i slogove, čitanje je usporeno, preskaču redove, usmjeravanje pažnje na tačno čitanje onemogućava razumijevanje pročitanog, često zamjenjuju slova b i d, ili u i n, zbog teškoća na području orijentacije, imaju teškoće na području koordinacije oko-ruka, radne memorije, fonološke teškoće, siromašan rječnik. Navedene teškoće rezultiraju u teškoće u učenju. Važno je zapamtiti da sva djeca ne pokazuju iste simptome disleksije. Svako dijete sa disleksijom zahtjeva individualni pristup i pripremanje specifičnog individualnog programa rada. U svakom slučaju, ukoliko roditelji ili učitelji primjete bilo kakvo zaostajanje u usvajanju vještine čitanja i pisanja potrebno je odmah obratiti se stručnjaku koji će napraviti procjenu i utvrditi da li dijete ima disleksiju ili ne.
Procjena disleksije može biti zahtjevana na različitim uzrastima, od predškolskog do odraslog doba, i varira u zavisnosti od uzrasta. Ukoliko se sumnja na disleksiju veoma je važno napraviti evaluaciju kako bi se odredila odgovarajuća podrška i bolje razumio problem. Ne postoji jedan jedini test koji bi bio korišten u procjeni disleksije. Baterija testova mora biti korištena, testovi koji procjenju oralni i pisani jezik, intelektualno funkcioniranje, kognitivnu obradu i obrazovna postignuća.
Disleksija se naziva „skriveni“ poremećaj jer njene simptome nije jednostavno i lako prepoznati. Često se pripisuju lijenosti, rezultatu manjka pažnje ili čak intelektualnim teškoćama, što naravno nije tačno. Na nižim uzrastima pažljivim slušanjem nastave djeca uspiju prikriti svoje teškoće i savladati školsko gradivo. Kako se školski sadržaj povećava teškoće postaju izraženije. To je često razlog zašto se roditelji obrate za pomoć tek u višim razredima osnovne škole.
Primjeri diktata djece s disleksijom:
Utvrđena prevalenca disleksije u Bosni i Hercegovini iznosi 3%. Ako uzmemo u obzir da oko 300 000 učenika pohađa škole u BiH, možemo govoriti o oko 9 000 djece sa disleksijom u našim školama. Nažalost, većina djece s disleksijom ostaje neidentificirana i ne prepoznata jer ne postoji sustavno otkrivanje učenika s disleksijom. Svijest o disleksiji nije razvijena, a nastavnici nisu educirani za rad s ovom djecom. Nastavna pomagala i udžbenici su u pravilu neadekvatni, a premalo je stručnjaka zaposlenih u predškolskim i školskim ustanovama koji su educirani za rad s ovom populacijom. Česta je pojava rane delinkvencije i društveno neprihvatljivog ponašanja što nastaje zbog neodgovarajućeg odnosa okoline. Neadekvatan odnos prema djeci s disleksijom stvara psihološke, porodične, obrazovne i materijalne probleme za dijete, školu i roditelje.
Veoma je važno što ranije prepoznati disleksiju. Djeca koja su u riziku za disleksiju mogu se prepoznati i prije polaska u školu ukoliko pokazuju teškoće na području govorno-jezičkog razvoja, grafomotorike, u učenju slova, brojeva, nisu u mogućnosti prepoznati prvo slovo u riječi ili rastaviti riječi na glasove.
Ukoliko se dijete sa disleksijom prepozna i uključi u tretman odmah po polasku u školu teškoće mogu biti u potpunosti savladane. Treba znati i da nije nikada kasno potražiti pomoć. Disleksija je poremećaj sa kojim se rađa i koji je prisutan tokom cijeloga života. Čak i učenici u srednjoj školi, studenti, odrasle osobe sa disleksijom mogu dobiti odgovarajuću podršku koja će unaprijediti njihov kvalitet života i omogućiti im da ostvare svoj puni potencijal.
Prof. dr Mirela Duranović,
Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Univerziteta u Tuzli
