Knjiga NAPRIJED U SREDNJI VIJEK još nije došla do ruku svojih čitalaca izaziva kontraverzne reakcije, a već je najavljenja i jednu tužba. U knjizi su objevljeni i tekstovi koji su prvi susret sa čitaocima imalo na našem portalu. Donosimo recenziju koju je tim povodom napisao Vitomir Pavlović, dugogodišnji urednik „Fronta slobode“.
Vrijeme užasa i mrcvarenja
Latinska izreka nas opominje da je vrijeme proždrljivo, ali da je čovjek proždrljiviji. Iz ugla rukopisa Naprijed u srednji vijek Sinana Alića izgleda da je pluskvamperfekat u prednosti u odnosu na aorist i prezent naše egzistencije. Ono što je prožderano, prožderano je. Za razliku od pređašnjeg bivanja, naše postojanje je izloženo užasu svake vrste - političke, istorijske, prosvjetne, etno-nacionalne, ekonomsko-socijalne, religijsko-moralne, demografske... Satane tranzicije i njihovi neoliberalistički šegrti sadistički nas čereče, međutim, nikako da nas prožderu i tako nam prekrate muke - stilizovano mrcvarenje, s okom na metodima inkvizicije, djelotvoran je način za destrukciju svega vrijednog što obilježava jedan prostor, društvo, zemlju i posebno ljude. Nacion ne mora biti važan; on je ionako često fikcija, mada vrlo koristan instrument za osvajanje vlasti i otimanje dobara sa strane kakistokratije, koja se – kakve li ironije – u nas naziva politička i društvena elita! (Cilj vlasti je – što bi rekli marksisti – lagodan život na račun drugih.
Rukopis upravo i počinje od potonje kategorije, na primjeru konkretnih ličnosti kao zabrinutih za „svoj“ nacion, bio on srpski, bošnjački, hrvatski ili neki drugi. Tema iz odjeljka Bordel istine provlači se, ovako ili onako, i kroz ostale dijelove knjige (ima ih ukupno dvanaest). Nazivi su indikativni: Bosanski lonac, Naprijed u srednji vijek, Polemički poligon, (Ne)pravda, Kako je crveni kmer postao zeleni kadar, Neki ljudi i neka vremena, Otvorena pisma, Zapisivanje, Razgovori... Samo Putopisi (mogli su i izostati) imaju „lakši“ karakter, nasuprot epilogu Arnautkin sin dirljivoj ličnoj ispovijesti, obojenoj dječijim suzama i traganjem za zamršenim porijeklom imena i porodične loze.
Ukratko rečeno:
Naprijed u srednji vijek odlikuje se oštrinom novinarske opservacije i neposrednim ciljanjem „u sred sride“. To nije sofisticirano prenemaganje, intelektualistički marifetluk, elegantno uopštavanje, već „prst u oko“ uočenoj pojavi i ljudskom ponašanju. Stil i jezička sredstva su svedeni na jednostavne formule, s povremenom upotrebom naturalističkog iskaza i sočne psovke, što je u duhu savremene publicističke, filmske i književne kulture. („Jebeš zemlju, važan je prosjek za penziju“. Pismo Seadu Avdiću).
Drugo:
Od početka do kraja defiluju mnoga imena, od kojih je u ovom kratkom prikazu mogućno navesti samo nekoliko. Neka su, manje više, poznata u društvenom, političkom i kulturnom životu posljednjih decenija, ne samo u Tuzli, Bosni i bivšoj Jugoslaviji, nego i u Evropi. Zanimljivo je vidjeti kako autor prati ponašanje pojedinaca, od, recimo, „otrežnjenja“ glumca Emira Hadžihafizbegovića, retorike i djelovanja reisa Mustafe Cerića kao i vladike Vasilija, preko manipulacija pukom Milorada Dodika, laži Vladimira Vukčevića (tužioca za ratne zločine Srbije), Selima Bešlagića, do fra Petra Matanovića, Viktora Orbana ili Teodora Merona, predsjednika Haškog tribunala.
Autor je u pravu, za srpske zločine na Crnom vrhu ne može se amnestirati ni sam bog, kao ni na drugoj strani, u Rapatnici gdje „izvršitelji slobodno šetaju“ na očigled tužioca. Čojstvo i junaštvo Srđana Aleksića, koji gine od „svojih“ da bi spasio nedužnog Bošnjaka u Trebinju, vlast zloupotrebljava na nečuven način radi „afirmacije Srpske“. Širi kontekst dopunjavaju razgovori s dr Ivanom Đurićem, Vesnom Pešić, poznatim srpskim oponentima režimu iz devedesetih godina, kao i s Tadeušom Mazovjeckim i Robertom Doniom, profesorom istorije ne Univerzitetu Mičigen, jednim od saradnika Tužilaštva Međunarodnom tribunala u Hagu. Neki od ovih intervjua su prvi put objavljeni na stranicama Fronta slobode, već davno ugašenog lista, čemu autor posvećuje zavidan prostor.
Takozvana građanska Tuzla „u monstrum državi Bosni“ je posebno situirana ako ni zbog čega drugog, ono zbog nekih pokušaja reafirmacije fašizma u urbanom miljeu. U prvom naletu reakcionarne euforije Dr Mustafa Mujbegović je protjeran da bi se ustupilo mjesto Trgovačkoj ulici; prvog obrazovanog bosansko-hercegovačkog slikara Đorđa Mihailovića smijenio je nesuđeni poglavar Bosne pod njemačkim protektoratom Sead-beg Kulović, Turalibeg je odgurnuo Tita, dok je Muhamed Hadžiefendić, Pavelićev vitez i jedan od oficira Trinaeste SS handžar divizije bio dobio aveniju. Srpska varoš je izbrisana iz urbane topografije da bi se proširila Džindić mahala, dok je kulturno-umjetničko društvo, koje je pronijelo ime Tuzle po svijetu, ostalo bez prefiksa Mitar Trifunović Učo itd.
Autor se ne libi da poimenično ukaže na inicijatore protjerivanja politički i etnički „nepodobnih“ pojedinaca, svejedno kakva im je bila uloga u prošlosti, kao što tendenciju „tuzlanskog vehabijskog sijela i zalaganje za stvaranje šerijatske Bosne“ povezuje s mračnjaštvom Saudijske Arabije u kojoj dječiji život vrijedi 900 barela ili 50.000 dolara, koliko je platio otac ubica i silovatelj svoje ćerkice Lame al Gadali sumnjajući u njenu čednost! Sve je, dakle, dozvoljeno u paklenom licemjerju ako imaš silnu naftu i ako si pod kišobranom velike sile, dok će drugi ispaštati. Na sirotinju i zec matrak oštri, što bi narod rekao.
Većina ovih rukopisa je ranije objavljivana u raznim listovima i portalima i kao takva izazivala reakciju pozvanih. Zbog nekih tekstova autor je ostao bez jednog broja prijatelja i znanaca, možda podjednako i na bošnjačkoj, i na srpskoj, i na hrvatskoj strani. Iskustvo kazuje da su novine, u ravni površnijeg sredstva, čitalački izazovnije i atraktivnije, ali ovdje ne moraju biti. Naprijed u srednji vijek je kondenzovao „literaturu surove stvarnosti“ rasturenu po listovima i vjerovatno će naići na žestoke protivudare. Znak više da knjigu vrijedi štampati i čitati, iako se ne moramo složiti s nekim autorovim stavovima i ocjenama. Ko je, uostalom, narodu ugodio?
Ni Bog otac sa sinom Gospodinom niti Allah dželešanuhu s Jahveom!
