07.12.2016. u 16:47 Broj citanja: 10978 Safet Sačević, povratnik u Zvornik: Bilo mi je lijepo u Tuzli, ali u Sultanovićima je najljepše
Samo sa kesom u ruci Safet Sačević je 1992. godine, početkom agresije na našu zemlju i etničkog čišćenja Podrinja, zajedno sa porodicom napustio svoje rodno mjesto, Sultanoviće kod Zvornika.
Sa kesom u ruci se, priznaje, i vratio osam godina kasnije. Povratak je bio težak, ali, želja za rodnom grudom je bila jača od svih prepreka.
- Bilo je kao u prašumi kada je 2000. godine počeo povratak. Sve je bilo porušeno i zapaljeno. No, uprkos tome, mi smo sve napravili. Bracika nas je sve vratio. Fadil Banjanović. Dobio sam pomoći preko nekog projekta u vrijednosti od 7.000 maraka i to je sve. Ali, dobro je, živi se - govori nam Safet dok sjedimo u šadrvanu kojeg je on izgradio ispred svoje porodične kuće u ovom zvorničkom mjestu.
- Napravio sam sve ovo od svojih sredstava - dodaje on.
Veli, nekada je bio poslovođa u jednoj trgovini, a poslije je učio zanat sa jednim komšijom. Naučio je da malteriše.
- Danas sam ostario, ne mogu ni to da radim. Valjda će mi dati penziju. Ako ne daju, opet ću nekako zarađivati - govori nam Safet, koji, kako nam je ispričao, izrađuje stolove za etno - sela.
Uz to, posjeduje i ovce, te se bavi poslovima, kojima se, kako kaže, uglavnom i bave ljudi na selu.
- Živio sam u Tuzli. Bilo mi je lijepo, ali mi je ovdje najljepše. Ponekad sjedimo ovdje, družimo se. Ovdje se svakih sedam dana družimo. Dođu i iz Tuzle, neku noć ih je bilo pet - šest iz Tuzle - priča ovaj povratnik, kojem su nudili odlazak u Novi Zeland i Holandiju.
- Rekao sam: ne, šta ću ja tamo? Ovdje mi je najljepše. Moje šljive, moje jabuke, moje mezarje, moj komšiluk - govori Safet u stilu rahmetli Bracike, nekadašnjeg lidera povratka u našoj zemlji.
Ističe da u ovom selu nema dosta omladine, jer u Sultanovićima niko nije zaposlen. Uglavnom, povratnici se bave zemljoradnjom i stočarstvom.
