Mladen Bićanić o predstavi ˝Taximetar˝: U taksiju sa Goranom Vojnovićem i teatrom ˝Exit˝

"Svaki pisac polazi iz sebe, i uvijek na neki način piše o sebi, no čini mi se, da bi pisanje postalo literatura, potrebna je vještina pisca da se zamisli u drugome. Mislim da je jedan od problema današnjice baš naša nemogućnost ili svjesno odbijanje mogućnosti da se uživimo u drugoga, da osjetimo što osjeća, što prolazi, da pronadjemo sebe u njemu i njega u sebi, bio on izbjeglica iz Sudana ili samohrana majka koja u Hrvatskoj ostaje bez socijalne pomoći. Usprkos svoj literaturi i filmovima, koji nam omogućavaju da prodremo u drugoga, mi to u svakidašnjem životu odbijamo činiti i radije se bavimo svojim predrasudama, političkim i ideološkim uvjerenjima. „ Tako o svom poimanju i poštovanju različitosti i Drugosti, prepoznavanju te višestrukosti u Drugome, sebe u onome Drugome, odmah tu pokraj nas, često neshvaćenom, nepriznatom i ponižavanom, govori Goran Vojnović, slovenski pisac, / 1980. Ljubljana /, filmski scenarist i redatelj, čija je romaneskna proza do sada doživjela brojna izdanja u regionu, ekranizirana i igrana u teatru – romani „ Čefuri raus! „ i „ Jugoslavija, moja dežela „. A upravo to kako se ponašamo prema Drugima, što nam pritom smeta, koliko smo u stanju prevladati vlastite predrasude i iskreno, bez nekih skrivenih namjera, pozabaviti se Drugim, pomiti i razotkriti njegove svjetove, dvojbe i posebnosti, u samom je središtu komada „ Taksimetar „, radjenog prema njegovom tekstu, a nastalog u zagrebačkom Teatru EXIT u adaptaciji i režiji Matka Raguža.
Vojnović odabire taksi kao mjesto radnje, u tom malom svijetu što neumorno prolazi gradskim ulicama, svijet se i ogleda – taxi je ovdje onaj mikro – kosmos kroz koji se zrcale sve one, na prvi pogled neprimjetne i nevidljive suprotnosti i protivurječnosti svijeta u kojem živimo. Protagonisti u komadu svi smo mi – ta tko se jednom nije vozio taksijem i barem prozborio poneku riječ sa vozačem – no ovdje ti razgovori, upadice, intervencije tokom vožnje na prvom su mjesto, nije više bitno kuda i zašto se vozimo, nego što doživljavamo tokom te vožnje. A doživjeti se, pokazuju to zorno i Vojnović i Raguž, i odlični glumci, Zijad Gračić u ulozi taksista kojemu se svijet odavno urušio i koga će upravo ta jedna sudbonosna vožnja pokušati vratiti tamo gdje pripada i Robert Budak, u brojnim ulogama mušterija koje sa sobom nose svoje intimne ispovijedi, živote i nesnalaženja, ali i kao onaj izgubljeni i ponovno uskrsli sin koji u potrazi za ocem pronalazi i sebe.

Tuzlarije

Kompozicijski, pa tako i dramaturški, ova gotovo 100 – minutna predstava, u suštini vrlo je jednostavna, lako se prati i usvaja: sve se odvija kroz razgovore, bilo taksista sa klijentima, bilo sa kolegom, dispečerom ili prijateljicom, telefonski, prizori su nenametljivo odvojeni muzičkim zavjesicama i video – radom, taxi je ovdje zaista mjesto susreta, upoznavanja i prepoznavanja, sebe i Drugoga, tu se dogadjaju sukobi i razrešenja, to je mjesto ispovijedi a, ponekada, i psihijatrijski kauč. Raguž to inscenira vrlo smireno, ne pribjegava velikim, nepotrebnim, scenskim efektima, u prvom planu je riječ, govor, dijalogom razrješava sve nedoumice, dužnu pažnju poklanja glumcu, vodi ga i usmjerava upravo koliko je potrebno, dozvoljavajući mu da se otvori u punoj mjeri. Prerušavanje i preobražaj jednog lika ( vrlo dobro pogodjeno kostimografsko rješenje Marite Ćopo ) – igra ga Robert Budak transformirajući se strelovito u najrazličitija lica: umjetnika, zagovaratelja konceptualne umjetnosti, radikalnog demonstranta, transvestita, mladog poslovnog čovjeka, svećenika, mutavca, policajca, ostarjelog i zaboravnog profesora marksizma – kotač je zamajac obrata i promjena tempa i ritma igre, njime se podiže tenzija, poentira humorom i duhovitošću. Ujedno, ne nedostaje ni snažne i jake kritičke note društva u kojem živimo, uz prizvuk ironije i gorčine, jer nitko od tih brojnih lica koja će ući i provozati se taksijem nije ono za što se izdaje, svatko ima neki drugi, skriveni život, svatko je, poput nas samih, rob svojih tajni, pogrešaka i promašenih prilika u životu koji je iza njega.

Središnji lik, onaj koji stalno ostaje to što jeste, taksist, odlična rola Zijada Gračića, te preobražaje doživljava u sebi, on prolazi put svoga života u razgovorima sa svojim putnicima, svako novo lice neko je novo otkrovenje, do konačnog susreta sa izgubljenim sinom, pokušajem zbližavanja i još jednim rastankom. U razgovoru sa svećenikom čuti će i nešto poput objave, zamisliti se nad tim: „ Treba se koncentrirati na bivstvo. A bivstvo je čovjek. „ „

Taksimetar „Gorana Vojnovića u adaptaciji i režiji Matka Raguža i produkciji zagrebačkog Teatra Exit, takvo je jedno putovanje na tragu čovjeka, jedna od mogućnosti da kroz kazalište pojmimo tog vječitog Drugog i poklonimo mu bar onoliko pažnje koliko i sebi.

Mladen Bićanić

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI