Kako je dobro vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramena..... stihovi su pjesme s kojom je počelo druženje generacije Građevinskog školskog centra Tuzla, koja je zadnje školsko zvono čula prije trideset godina.
Susret je bio pun emocija, pozitivne energije, iskrene radosti. Srednjoškolsko odrastanje doba je formiranja ličnosti. Oni s kojima se provodi svaki dan u školskim klupama, trči po hodnicima, ostavljaju traga, posebno ako jeste, a uvijek jeste, bilo simpatija, zaljubljivanja i sličnih tananih osjećanja. Zato nije neobično da kada se ljudi sretnu i nakon tri decenije utisak je kao da je vrijeme stalo, kao da se opet ima 18 godina, razgovor o školskim zgodama i nezgodama potisne sve druge priče. Sada zreli, često zbog posla ozbiljni ljudi, s odraslom djecom, od kojih su neki, kako bi naš narod rekao, daleko dogurali, bar na kratko zaboravili su svakodnevne brige, probleme i pokazali da oni rođeni 1968/69 imaju u sebi itekako života, te su u dobrom raspoloženju ostali do zore.
Nakon srednje škole, studiranja u Tuzli i raznim gradovima tadašnje Jugoslavije, velika većina nastavila je svoje živote dalje od Tuzle. Jedna od brojnijih, i po izjavama profesora, boljih generacija, pokrila je sve meridijane i paralele ove naše zanimljve planete.
Do sljedećeg susreta jedni drugima poželjeli su sreću i dobro zdravlje.
S.M.
