Mora da je to bila jedna jesen u onom dobu koje danas nazivamo - kraj osamdesetih, na širem društvenom i političkom planu sudbonosnih i burnih (o čemu mi tada, naravno, pojma nismo imali): Osma sjednica je već najavila pucanje truhlih šavova, Kasapin je zasjeo na tron i na Kosovu igrao prvi čin svog krvavog desetljetnog igrokaza; inflacija je radničke plate jela za marendu; Ante je dokazivao da banane nisu sezonsko voće; Piksija su fanatično mrzili svi, osim onih koji su ga fanatično voljeli; kod Križevića se, po treći put u 20. vijeku, probijao tunel za prugu Tuzla - Zvornik i narod je govorio: Biće opet rato!
U stvarnom životu naših djetinjstava bilo je to vrijeme Zagora Teneja, ljeskovih lukova i nindža filmova gledanih na prvom video rekorderu u gradu, kod slastičara Uzeira, na čije projekcije ulaznica bijaše - jedna kupljena tulumba.
Jednoga dana te epohe naša mlada nastavnica muzičkog (otkud nastavnica muzičkog, a ne nastavnica tadašnjeg es-ha jezika - ne zna se, ali da to bijaše baš ona - siguran sam, jer ni jedno sjećanje vezano za tu divnu ženu ne može biti toliko varljivo da bi bilo lažno) donese vijest da sutra u školu dolaze - pjesnici. So zemlje! - govorila je. Čuđenje u svijetu! - deklamovala je zaneseno.
I zaista, bez imalo naknadnog tripovanja - bijaše to nesvakidašnji događaj. Sjedeći u velikom holu osnovne škole ´´Mitar Trifunović Učo´´ u Zvorniku, sa još tri stotine učenika petoga razreda sabranih od Snagova do Čelopeka, ne slušah, nego gledah stihove koje su riječima, rukama, nogama, govorom tijela, osmjesima, grimasama, smijehom i suzama igrala dvojica mladih pjesnika, za koje, nažalost, ni danas ne znam kako su se zvali. A ne pamtim njihova imena vjerovatno i zato što treći čovjek, koji je došao kao gost i kojeg je nastavnik Vito na početku predstavio, uopće nije bio pjesnik. Bio je to čarobnjak. Mag pripovijesti. Čovjek zbog kojeg sam do sedmog razreda osnovne vjerovao u zaboravljene zemlje i patuljke koji tamo žive; a od tada do danas, poput Petra Stijene, triput lažno poricao.
Kao pasionirani mladi čitatelj već ranije sam progutao Okamenjene vukove, Patuljka iz zaboravljene zemlje, kao i onoga koji nam priča. Zapravo ono u što je bilo najteže povjerovati bilo je ono što se upravo događalo: Ahmet Hromadžić je sjedio pred nama, glavom i bradom. I da mi je tada neko pokušao ukazati na činjenicu da se pisac zove isto kao i majstor Ahmet Crni iz Novog Sela koji nam je zidao kuću, ne bih to mogao uočiti. Za dječaka s kraja osamdesetih Ahmet Hromadžić je bio mitski pripovjedač iz paralelnog univerzuma. Neko koga nikako nisam moga zamisliti kako sjedi na oker plastičnoj stolici ispod slike druga Tita, pije Fruktalov orandž džus i nosi džemper sa znakom Olimpijade. Zapravo, ispostaviće se brzo: univerzum iz kojeg su dolazili ljudi poput njega i jeste neki drugi.
U toku prvog zimskog rasputa kada sam se mom rođaku, vršnjaku i imenjaku iz Šahbegovića koji je pohađao školu 'Veljko Lukić Kurjak' pohvalio da sam uživo vidio i slušao Ahmeta Hromadžića on je samo rekao: ma kakav Ahmet Hromadžić, nama je dolazio Šimo Ešić. To je pjesnik!
I tako je nastala jedna od naših bezbrojnih dječijih rasprava oko toga ko je u pravu. Ja sam čak tvrdio da Šimo Ešić uopće ne postoji (jer mi je ime i prezime, zaista, bilo neobično i tada, priznajem, nepoznato) i da ga je on izmislio samo zato što je ljubomoran jer sam je, zaista, vidio pravoga pisaca.
I tako. Dvadeset osam godina kasnije, nalazim samoga sebe kako na drugom zvorničkom semaforu, preko puta sjedišta Dodikovog SNSDa, čekam upravo Šimu Ešića. Počinju Dani Hasana Kaimije 2017 i danas će dječiji pisci i pjesnici boraviti u posjeti podrinjskim školama. U ovoj ekipi su, pored Šime, Mehmed Meša Đedović i Fajko Kadrić. Danas će Šimo nastupati pred nekim novim klincima u istom onom holu u kojem sam gledao Ahmeta Hromadžića prije skoro tri decenije. Čak su i stolice iste boje, samo je škola promjenila ime. Umjesto po partizanskom učitelju i trezvenjaku, danas se zove po najvećem srpskom svetitelju. A ko god je jednom vidio pjesnika Vezene torbice u susretu sa djecom znaće da je moj drug Šahbeg iz 1989. potpuno u pravu: Šimo Ešić je zvijezda!
U toku prvog zimskog rasputa kada sam se mom rođaku, vršnjaku i imenjaku iz Šahbegovića koji je pohađao školu 'Veljko Lukić Kurjak' pohvalio da sam uživo vidio i slušao Ahmeta Hromadžića on je samo rekao: ma kakav Ahmet Hromadžić, nama je dolazio Šimo Ešić. To je pjesnik!U proputovanju kroz škole od Konjević Polja, Nove Kasabe do Zvornika, Križevića i Sapne otkriću i jedno drugo, dječije lice dvojice Mehmeda (Đedovića i Pargana) i mog druga Fajke Kadrića, koje nije ništa manje vrijedno pažnje od onoga koje sva trojica pokazuju kao pisci i pjesnici za odrasle.
Meša Đedović, autor i nekoliko vrhunskih proznih ostvarenja za djecu, u susretu sa učenicima osnovne škole u Križevićima i sa tinejdžerima iz Sapne na trenutak me vratio u onu skoro zaboravljenu čaroliju iz djetinjstva: pjesnik koji didaktičko i humorističko kombinuje na tako dopadljiv i vješt način da je reakcija slušalaca (a ovi mali slušaoci ne foliraju) sigurno najbolja satisfakcija koju može dobiti. U prošlogodišnjoj posjeti školi u Novoj Kasabi otkriću jednu vrijednu tajnu (i biti slobodan da je ovdje razotkirijem): Mehmeda Pargana znamo kao izvrsnog novinara, publicistu i pjesnika, ali on piše i odlične pjesme za djecu (dječiju poeziju počeo pisati za ljubav jedne djevojčice koja ga ocem zove).
U proteklih petnaest godina kroz škole na području Zvornika, Sapne, Bratunca, Srebrenice i Vlasenica prošla je šarena karavana pjesnika koji pišu na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku. Među njima su i takva imena kao što su: Hadžem Hajdarević, Husein Hasković, Asmir Kujović, Mile Stojić, Nijaz Alispahić, Atif Kujundžić i mnogi drugi. Ne treba prešutjeti ni to da najveće zasluge za vraćanje magije dječije poezije u škole Srednjeg Podrinja imaju organizatori Dana Hasana Kaimije (Muftijstvo tuzlansko i Medžlis IZ Zvornik) i entuzijasti poput Mustafe Muharemovića i Mehmeda Pargana.
I ima nečega, zaista, lijepog, nečeg radosnog u istini da škole pod ingerencijom Ministarstva prosvjete i kulture RS ostvaruju tako dugu i tako plodonosnu saradnju sa manifestacijom Kaimijini dani. Nečeg tako normalnog kao da nije od ovoga doba punog diskriminacije i zloupotrebe školstva. Kao da se to događa u neko primordijalno, nevino doba kad su patuljci hodali jednom lijepom, od velikonacionalnih ideologa zaboravljenom, i stoga sretnom zemljom.
Osman Halilović
