Kada čitamo o poznatim osobama, onima koje su obilježile jedan period, uticale na historijske tokove, često su u pitanju šturi tekstovi puni datuma, nabacanih činjenica koje znaju biti zamorne za čitanje. Školske lekcije se uglavanom pišu na taj, učenicima, često dosadan način.
Spas su profesori koji znaju kako da učine lekcije zanimljivijim. Nekad je dobro ispričati bar neku anegdotu da se učenici zainteresuju. Način na koji su snimljene dobre TV emisije, pisane knjige, feljtoni u časopisima, također znaju pomoći da se spoznaju i shvate neke stvari.
Jedna od takvih knjiga, koja sadrži niz zanimljivih podataka je "Jedne zimske noći", koju je napisao Sajmon Sibar Monteijore.
Godina je 1945., mjesto radnje Moskva. Rusi slave pobjedu nad nacistima. Staljin je nacionalni heroj koji je je vođen svojom vizijom socijalizma stvorio super silu SSSR, ali kako i pod kojim uslovima?
Josif Visarionovič Staljin vladao je 25 godina, i dan danas važi za kontraveznu ličnost o kojoj brojni Rusi nemaju definisano mišljenje, dosta je onih koji se slažu da je bio diktator, a najmanje je onih koji ga smatraju za masovnog ubicu, jer kako drugačije nazvati čojeka koji je tako lako naređivao masovna pogubljenja svih koje je smatrao neprijateljem?
Kada se sluša o diktaturi utisak je da se loše piše svima koji rade protiv vlasti, koji pokušavaju srušiti sistem, ali u doba Staljina glava se gubila za mnogo manje, ne samo za slučajno izgovorenu pogrešnu riječ nego i zbog nečije laži i danonoćnim mučenjima izvučenim priznanjima.
U romanu "Jedne zimske noći" riječ je o elitnim ruskim porodicama, bliskim Staljinu, njegovim prvim saradnicima, prijateljima, koji će, zbog dječije igre, na svoj koži osjetiti sistem koji su stvorili, koji žive i sprovode. Zbog "Dječijeg slučaja" na ispitivanje su pozvali i djevojčicu od šest i dječaka od deset godina, ne samo pozvali nego i zadržali u zatvoru. Batinjanjem su od starijih izvlačili "priznanja", a djeca od 12 godina su mogla biti pogubljena. Staljin je bio posebno osjetljiv na evetualni povlašten položaj djece svojih saradnika, da pokaže kako to treba nije štedio ni rođenog sina. Špijuna je bilo na sve strane, a ono što su doušnici dojavljivali nije se provjeravalo.
Roman je napisan prema istinitim događajima ali ono što ovaj roman čini posebno zanimljivim je da je u pitanju pravi ljubavni roman. Roman o načinu na koji su neki voljeli, žrtvovanju za voljene, sreći kada je voljena osoba sretna, snazi da se zbog ljubavi voljeni/voljena puste. Opisuju ljubavi mnogih likova romana, a posebno dvije zabranjene ljubavi. Dirljvi su opisi, poznatog po čvrstoći Staljinovog saradnika, kod koga trzaj na licu ne izaziva ni toliko strašnih scena koje je u ratu vidio, a koji noću plače zbog voljene, tuđe žene.
Romanu daje vrijednost baš ta priča o osjećanjima, o srcu koje ne može ukoriti nikakva diktatura, a usput se saznaje dosta o Rusiji tog vremena.
Zanimljive ljubavne priče sa stvarnim detaljima napisao je historičar i pisac Sajmon Sibag Montefjore, koji je postao poznat upravo knjigom o Staljinu "Dvor crvenog cara", koja je u Velikoj Britaniji 2004. proglašena knjigom godine.
S.M.
