Pišem Vam u ime djece MZ Solina . Premali su da bi mogli biti ozbiljno saslušani, ali nisu kad se u njihovo ime nešto obećava i planira u višegodišnjim predizbornim kampanjama.
Na području tkz. Čitaonice u Solini godinama je bilo dječije igralište. Generacije poznatih sportista upravo tu su ubacili prvi koš,servirali prvu loptu,dali prvi go. Bilo je to mjesto na kojem su se mladi družili, igrali i „zaboravili“ kako je biti djetetom. Nakon rata igralište je zapušteno, obraslo travom postalo odlagalište smeća,šuta, plastike i svega onog što smeta građinama u njihovim dvorištima.Vremenom, polako se pretvaralo u privatne parkinge, a od nekadašnjeg sportskog terena ostala je samo sjena.
Građani su se više puta bezuspješno organizovali kako bi pokrenuli akciju obnove i uređenja istog, ali bezuspješno. Nedostajalo je sredstava. Čak se potpisivala i peticija, te upućivao apel nadležnim institucijama. Bilo je priče o nekim projektima, ali petocifreni iznosi (nastali u površnim procjenama) potrebni za izgradnju bili su samo fikcija.
Tada su djeca odlučila da uzmu stvari u svoje ruke. Očistili su igralište . Uz pomoć nekoliko starijih građana pokošena je trava, nabavljeni golovi,postavljen koš, klackalica. Namjera je da se postave ljulje za najmlađe i tobogan.
Naravno,kako to inače u svim lošim pričama biva-pojavljuju se stariji i uništavaju dječiji san jer djeca se preglasno smiju, lopta se prejako šuta...
Djeca se pitaju šta sada da rade. Dok ih u školi uče da je u zdravom tijelu zdrav duh, u komšiluku upravo to opovrgavaju. Zašto odraslima smeta njihova graja, lopta koja je preskočila ogradu? Zar se nisu i oni nekoć igrali, zar dječiji smijeh ne donosi sreću? Zašto odrasli žele da djeca među četiri zida, držeći u rukama telefone ili džojstike igraju virtualnog fudbala sa virtuanim prijateljima dok su pravi isto tako zatvoreni i spriječeni da uživaju u normalnom djetinjstvu. Zar nije dosta što su nam roditelji odrastali u podrumima jer je zbog granatiranja bilo rizično izlaziti vani, već i mi moramo biti zatvoreni jer drugima smeta naša igra.
Danas nam prijete da će obriti koš, da će isjeći lopte, da će nas sve prijaviti inspekciji. Pa neka prijave. Ako smo bili dovoljno odrasli da čistimo, izgradimo dovoljno smo pametni i da se branimo za svoja prava. Apsurdno je da nas napadaju upravo oni ljudi koji su trebali da nas zaštite i da nam pomognu. Žao nam je što nismo roboti pa da nas odrasli mogu programirati kada da se smijemo, igramo, koliko visoka skala vriska da bude. Mi smo djeca, smijemo se od srca i želimo našu djecu učiti da budu pošteni i iskreni jer to jedino u životu vrijedi. Sve druge materijalne stvari su prolazne.
Nadamo se samo da će nas čuti oni odrasli koji nisu zaboravili kako je biti dijete i pomoći nam da sačuvamo naše igralište. Molimo i Vas da objavite našu priču jer DJECA SU VOJSKA NAJJAČA.
Alma M.
