Aladin živi i radi u Tuzli. Ima trideset i tri godine i vodi svoj posao. Od rođenja ima djelimično oštećenje desne strane tijela, ali kaže da ga je možda upravo to i naučilo da se snalazi u životu, piše portal Buka.
"Možda i nije žalosno što se sve tako izdešavalo, možda ne bih bio danas što jesam i možda se ne bih naučio snalaziti u životu kao danas, tako da je sreća u nesreći velika. Posmatrajući mlade ljude, pa i raju moje generacije, znam da ni sami nisu svjesni koliku prednost imaju zato što nemaju fizičkih poteškoća, ali i dalje su apatični, pasivni - da ne kažem lijeni“, kaže Aladin na početku priče.
Aladin se školovao za ´sve i svašta´, u želje da stekne znanje koje će mu pomoći da ispuni svoje snove.
Završio je srednju Ekonomsku školu u Tuzli i upisao Filozofski fakultet, odsjek Historija u ovom gradu. Međutim, ni položeni ispiti iz druge godine studija nisu ga zadržali na onome što nije smatrao sebi bliskim.
"Zbog lošijeg prosjeka ocjena nisam mogao upisati elektrotehniku. Ipak, želja me nije napuštala, jer sam znao da ću se kad tad baviti ovim što danas radim“, kaže on.
Većih problema u školovanju nije imao. Inkluziju je doživio i odživio sa vršnjacima na dobar način, mada kaže da bi inkluzija morala počinjati u predškolskom dobu, da bi uspjela. Za rehabilitaciju je uglavnom nailazio na razumijevanje, a za prepreke i poteškoće uglavnom krivi sopstvenu nezrelost.
"Napuštanjem fakulteta odlučio sam da se okrenem pronalaženju posla. Položio sam vozački ispit i tražio sam bilo šta da radim samo da bih imao iskustva i da bih se što više aktivirao. Radio sam kao komercijalista, gdje sam dnevno prelazio i po 350km. Poslije se zaposlim kao službenik u Savezu osoba sa invaliditetom i uđem ozbiljnije u nevladin sektor. Potom, i 2013. godine u IC „Lotos“, kao informatički edukator“, priča Aladin.
I ljubav prema informatici dobija određeno ostvarenje. Još uvijek je, reći će, daleko od onog što želi, ali se kockice polako slažu.
"Na nagovor kolege, dan pred istek oglasa, prijavljujem se za stipendiju IT Academy LINK Group. Kada su me nazvali nekoliko dana kasnije i rekli da sam jedan od osam ljudi koji su dobili stipendiju u BiH, nisam mogao da vjerujem. Konačno sam dobio ono što želim – i tako sam završio jednogodišnju edukaciju za video dizajnera“, ističe sagovornik.
S dobijenim certifikatom, dolazi i prekretnica.
„Valjda vremenom čovjek postane odlučniji i bude spremniji upustiti se u rizik. Početkom 2017. godine odlučio sam dati otkaz u organizaciji u kojoj sam radio, šest mjeseci prije isteka ugovora. Osjetio sam da tu više nemam mogućnost za napredovanje, jer puno više vjerujem u sebe nego drugi. Tih prvih par mjeseci poslije otkaza su mi bili nevjerovatno teški, jer postavljao sam sebi pitanje „A šta sada?“ ali nisam odustajao. Nevjerovatno je to što sam tek tada shvatio koliko vrijedim, to jeste koliko drugi cijene moje znanje i najprije volju i angažovanost u raznim poslovima“, kaže on.
Prijavljuje se i na javni poziv koji raspisuje UNDP u BiH, na kojem prolazi.
„Riječ je o aktivnostima #VašGlas #VašaPriča, koje provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija, uz podršku EU. Ja radim na filmu motivacionog karaktera, pod nazivom „Sjenke“, za koji će se vrlo brzo i trailer naći u medijima, a na jesen je planirana i promocija. Film govori o uspješnim osobama sa invaliditetom uz osvrt na to koliko je narod u našoj zemlji apatičan bez obzira da li su osobe sa invaliditetom ili ne“, pojašnjava.
Ipak, osim samog uspjeha da pokrene projekat koji ga je dugo zanimao, naglašava još jednu komponentu na koju je posebno ponosan.
„Posebno mi je drago bilo kada sam vidio da mi je odobren grant za snimanje filma zbog ljudi koji su bili skeptični kada god sam iznosio svoje ideje. Da li su me namjerno sputavali - ne znam, ali sam im sada pokazao koliko su bili u krivu. Čak se dešavalo da se prijavljujemo na iste pozive, moje ideje su prihvatane, a njihove nisu. Baš nikada nisam odustajao od svojih snova, bez obzira na uticaj okoline i nedovoljnu podršku“, s entuzijazmom će Aladin.
Entuzijazam ga je odveo i na vrata sopstvenog studija za dizajn. U planu mu je da se bavi sublimacijskom štampom na predmetima široke potrošnje, odjeći, obući, suvenirima i ostalim predmetima po želji kupaca, gdje baš, kako ime i njemu i studiju kaže, želi da ispuni sve želje onih koji dođu na vrata njegovog novog posla.
„Krajem marta ove godine osnivam svoju firmu „Dizajn Studio Aladin“ i napokon se posvećujem maksimalno poslu koji volim. Postajem poslodavac koji mi konačno pruža suštinsku priliku. Nedugo poslije dobijam finansijsku podršku Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH, što mi omogućava da kupim opremu i mašine i počnem posao. Sada trenutno obavljam dva posla, završavam snimanje filma „Sjenke“ i uveliko ulazim u poslove kada je u pitanju moja firma „Dizajn Studio Aladin“. Jeste možda malo više pritiska ili posla, ali ne žalim, jer radim ono što volim u punom kapacitetu“, uz osmijeh opisuje svakodnevnicu.
Ali, ima još nešto bitno da naglasi. Za svoj rad – konačno dobija i adekvatnu naknadu i satisfakciju.
„S obzirom na ogroman spektar poslova kojim se može baviti moja firma, sigurno ću uz podršku države, napraviti plan da zaposlim još osoba sa invaliditetom. Poznajem osobe sa invaliditetom koje su mnogo vrijednije od osoba bez invaliditeta, imaju mnogo više motivacije i želje za radom. Međutim, planiram da ta osoba bude adekvatno plaćena za obavljenu aktivnost jer, znam i po sebi, da neko sa invaliditetom, kao i svako drugi zaslužuje da bude plaćem za svoj rad i trud. S obzirom da sam imao mnogo dobrih, ali i loših iskustava sa svojim poslodavcima, nikada neću dozvoliti da se osoba sa invaliditetom sa kojom budem radio na bilo koji način osjeća manje korisnom, pa ni materijalno“, zaključuje on.
Aktivnost, istrajavanje na željama i vjera u uspjeh – i ovdje su bili ključna stvar za ostvarenje prava na rad. Šta ste vi danas od toga sebi pružili?
Piše: Ana Kotur
