Preporuka za čitanje: Dario Džamonja: ˝Ako ti jave da sam pao˝

Na koricama knjige "Ako ti jave da sam pao" Daria Džamonje piše:

Posljednja autobiografija:
"Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.
U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.
Godine 1998. sam opet umro, kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu.
Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.
Do sada sam objavio slijedeće knjige priča:
Priče iz moje ulice, Zdavstvena knjižara, Drugo izdanje, Priručnik,
Oni dani i Prljav veš."

Treći, i posljednji put umro je 2001. godine u Sarajevu.

Tuzlarije

Novinar, pisac, kolumnist Dario Džamonja, još jednu knjigu priča posvetio je kćerkama "U ovom mračnom tunelu od života su dva svijeta – ime im je Nevena i Vesna".

Džamonja je živio nesređenim životom, bez nekog uobičajenog reda. Obilazio je kafane, družio se, pisao, što zaradi trošio i tako stalno. Priče koje je napisao su životne, vrlo iskrene, emotivne. Čitajući njegove tekstove ljudi se mogu s mnogo toga poistovijetiti jer često je pisao o onome što naše ljude tišti. Iako su mnoge teme kojih se dotiče ozbiljne, napisano je sa dosta duhovitih komentara i sarkazma. Stiče se utisak da mu je cijelog života nedostajala neka karika, nešto da svemu da smisao.

S nježnom čežnjom pisao je o svojoj djeci, spominje javnosti poznate i nepoznate ljude kao i važne događaje, posebno neposredno nakon rata.

Knjiga se može čitati iz početka, s kraja, sredine, birati priče po naslovima, nebitno, dobra je kako god se okrene.

U nastavku su dijelovi, rečenice iz nekih priča, da se osjeti način na koji je Džamonja pisao.

Ubijao se, i na kraju i ubio alkoholom, u jednoj priči kaže "popio sam i litar rakije, više nije ni bilo"

Iz priče Brat moje kćerke
... Plus 300 je u hladu, (Ko mi je kriv što sjedim u hladu?!). U Gradskoj sam kafani kod Katedrale i čekam Setha, brata moje kćerke, Amerikanca koji je došao u Sarajevo da radi kao forenzičar. Došao je prije tri dana i zvala me njegova mama iz Amerike, ko biva da ga pripazim, jer šta zna dijete od dvadeset pet godina i s platom od deset hiljada dolara? ...

Iz priče Ako ti jave da sam pao
... Ako ti jave da sam pao na razorenim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel, ti nemoj da budes tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu niknuti suncokreti, niti da se moje kapi krvi pretvore u makove...
To je jedina obična literarna konstrukcija, a da i ne pričamo o tome što ja nikad nisam vidio Flandriju, niti je ona vidjela mene.
Ako ti kažu da sam se u svojim posljenjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata, uz riječi: "Dobro obavite svoj posao", a da sam, pri tom sam izmakao stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je život, a šta smrt zapravo znači.
Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem, svakog bogovetnog dana, kako se trzam na svaku šum, kako mi se čelo orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima (...) Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i počnem plakati.
Prolazila su neka djeca i čuo sam kako poluglasno komentarišu:
"Vidi pedera."
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je odjednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije odjednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih poznao sebe među hiljadama sličnih, nešto što ne mogu i što se ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši, koje se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem, ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti volis mene ...

Iz priče Kurije oko
... Svako jutro, čim se probudim, imam stotinu razloga da budem neraspoložen, ali ne znam koji je tog jutra bio baška razlog da budem beli neraspoložen ...

Iz priče Da sam ja neko
... Da sam ja neko, ne bih svim majkama izbrisao bore i ne bih učinio da očevi ih vole, jer majke su zaslužile svoje bore i treba dostojanstveno da ih nose, a očevi sigurno imaju svoje razloge da ih više ne vole. Ja bih Miri vratio njegovu ruku. Miro, ili kako smo ga zvali Hopa Mohikanac, u ratu je bio bombaš i bio poznat po tome što je bombu mogao ubaciti kroz dimnjak, ali jednom prilikom je naletio na jednu od onih bombi kućne radinosti s prekratkim upaljačem, pa mu je eksplodirala u ruci.
Hajde, reći čete, tolike hiljade ljudi su i gore nagrebusili, ali očito je da niste nikada upoznali Miru – njemu je ruka bila sve: i izvor zarade, i ljubavnica, a ponajviše njegov ponos. Nikad nije zavšio ni jednu školu niti zanat, ali nije bilo tog alata koji se nije znao koristiti ....

Puno je priča koje je ostavio iza sebe, pisane od srca, iz duše. Film Ademira Kenovića se zove "Ovo malo duše", a u pričama Džamonje puno je, sarajevske, bosanske duše.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI