Ima nešto u ljudima da kad pričaju o sebi nesvjesno ili svjesno uljepšavaju dijelove priče ili pričaju samo ono što je lijepo da se čuje, o ostalom šute.
Bekim Sejranović ne da šuti, on priča detalje, on se ogoljeva do kosti. Ne postoji ništa iz života što on ne bi podijelio sa svima.
Rođen je 1972. godine u Brčkom, 1985.godine preselio je u Rijeku gdje je išao u pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živio je u Oslu gdje je magistrirao jugoslovneske književnosti. Prevodio je značajna djela norveških autora, piše i živi na više mjesta.
Pravo je dijete tranzicije koje je i prije raspada Jugoslavije živjelo na različitim mjestima, pa poslije u inostranstvu, razvedenih roditelja, djetinjstvo je proveo sa djedom i majkom. Baš zbog toga on razumije sve promjene koje su se dešavale na ovim prostorima. Osjeća ih dobro, na svojoj koži, a onda o tome piše.
Mnogi se kao i Bekim Sejranović zaljube pa odljube, žive negdje pa im više nije lijepo, uočavaju nedostatke u ljudima, okolini, osjećaju nezadovoljstvo zbog posla, porodice ali žive, pokušavaju da poboljšavaju što se može, ako već nije kasno. Ali ne i Bekim, njega ne dotiču društvene norme, živi gotovo kao nomad.
Romani "Nigdje, niotkuda", "Ljepši kraj" i "Sandale" su na neki način povezani. U njima piše o svemu, sebi, životu, a posebno o vremenu u kojem živi. Razmišljanja su to čovjeka, koji kao da želi da se predstavi i gorim nego što jeste, pa ko ga prihvati prihvati. A prihvataju ga, možda baš zbog te iskrenosti jer kaže što bi rado i drugi ali neće ili ne mogu, jer lako je nešto reći, treba poslije s tim živjeti. Nije lako ni sa svim istinama živjeti, a Bekim je davno raščistio s mnogo čim, živi kako jedino može i ne glumi.
Iz romana "Nigdje, niotkuda"
"Na dženazi"
Jedino ja stojim. Visoko iznad ostalih. Stojim i ne znam šta bih zapravo s rukama. Da ih pustim da nemoćno vise ili da ih ukočim? Da isprepletem prste i pustim to klupko da visi ispod trbuha? Svi ostali čuče. Ruke su im napola podignute, a dlanovi okrenuti prema licu. Hodža je naprijed, u srediti tog polukruga. Izgovara obredne molitve, a muškarci, zgledani u dubinu preko svojih grubih dlanova i malo svinutih prstiju, ponove ponekad koju riječ za njim.
"Amin" - razaznavalo se. Sad je kasno da se i ja spustim.
(...) I onda je opet nastavio pjevati. Ne mogu reći da sam uživao u njegovom pjevanju, ali šta sam mogao? Ima čovjek svoj ćeif. Mogao je imati i nešto gore za ćeif, ali eto, njemu se ćeif napiti i pjevati tu pjesmicu. Ko zna zašto je pjevao baš tu pjesmu ili zašto je baš ta pjesma izluđivala majku? Možda bi nju isto tako izluđivala i bilo koja druga pjesma koja bi ga tako zanosila. Možda zbog ženske posesivnosti nije mogla podnijeti prisustvo neke druge žene, makar i u pjesmu. (...)
Iz knjige "Sandale"
(...) Moji roditelji. Oni s papira. Pravo im je ime biološki roditelji. Ja sam odrastao s majkom i djedom. Roditelji su se razveli. Mali sam tada bio. To je jedino zašto bih možda mogao biti zahvalan roditeljima. Što su se razveli. Užasno bi bilo živjeti s njima. Glumiti ljubav (...)
(...) Kada sam se iz Kristiansanda trebao preseliti u Oslo, susreo sam se sa mnogim oblicima predrasuda, pa tako i vlastitim. Jer ako si žrtva predrasuda, ne znači da ih i sam nemaš. Svi ih imamo. Pomoću njih opstajemo u svijetu, ali treba ih biti svjestan i ne dopustiti da ti upravljaju životom. No, nije to lako, treba priznati. (...)
(...) Jednom smo došli u školu gdje smo pohađali tečaj norveškog i dočekala nas je vijest da je neki Bosanac oteo avion na sjeveru Norveške i spustio se u Oslo.
Ovaj put smo najebali – rekao je Vaha. Još ako je kakva budala pa pobije ljude, valja nam opet kupiti prnje, sam ne znam gdje ćemo.
Na svu sreću otmičar nije imeo oružje. Držao je grafitnu olovku u džepu jakne i pretvarao se da je pištolj. Zahtijevao je samo da se Sarajevo odblokira, što su mu ovi naravno obećali. I on pustio sve ljude, predao se policiji, dobio nekoliko godina robije, a Sarajevo ostalo kakvo je i bilo – blokirano. (...)
 I rukopis o Bekimu dosta govori |
Iz romana "Ljepši kraj"
(...) Pita me žurim li. Možda možemo negdje na kafu ili čaj? Nije mi se žurilo. Zamišljao sam nas dvoje u kafiću i dijete kako cvili pored nas i razgovor koji bismo vodili i pitanja koja bih htio postaviti, njezina pitanja na koja ne bih htio odgovoriti i na vjerovatnu svađu koju bismo zapodjenuli. I još gore, zamišljao sam da smo završili u krevetu, da se opet zapetljavamo u zatrovano klupko ljubavi, mržnje, nepovjerenja, strasti i ljubomore. Sve sam vidio. Vidio sam sve naše mogućnosti. To je bila moja slabost. Vjerovao sam da vidim budućnost, pogotovo ako nije blistava. Rekao sam da nemam vremena. (...)
(...) Bilo je istine u tom mom naprđivanju, ali niko me nije tjerao da budem u Norveškoj. Mogao sam se vratiti na Balkan. I nije da nisam pokušavao, ali upravo bi u takvim trenucima moja unutrašnja mašina zaribala. Kad bih dolazio u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, nakon početnih sedmica, ispunjenih susretima s bivšim prijateljima i razuzdanim dernecima, sve bi poprimilo drugačiji oblik. I razuđena Norveška i brdoviti Balkan. Probudio bih se tako jednog jutra u Rijeci, Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, nebitno, obično mamuran, ispumpan, svijesti sužene od kakvih droge, i odjednom bi se sve okrenulo naizvrat. Zaskočila bi me mješavina gađanja i panike, osjećaj potpunog promašaja. (...)
Za roman "Nigdje, niotkuda" 2008. godine dobio je u Tuzli književnu nagradu "Meša Selimović".
S.M.
