Preporuka za čitanje: Pablo Neruda: 100 soneta o ljubavi

Narav, temperament Pabla Nerude, bili su njegova pokretačka snaga za napisanih 30 zbirki poezije. Lakše je odgovoriti na pitanje o čemu nije, nego o čemu jeste pisao. Prvo je pisao o ljubavi, a kasnije o patnji, samoći, borbi, smrti.

Tuzlarije

Čileanski pjesnik Pablo Neruda, pravog imena Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto rodio se 1904. a umro 1973. godine.

Osim kao pjesnik ostavio je traga i kao diplomata i političar. Dok je obavljao dimplomatske poslove u Madridu povezao se sa mnogim španskim pjesnicima, posebno s Lorkom, te je pristupio antifašističkom pokretu.

Pisao je, takozvanu, angažiranu poeziju kojom ukazuje na ratne strahote, progon, patnju.

Dvije godine prije smrti, 1971. godine, dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Njegove pjesme su njegovo ogledalo jer je često pisao o proživljenom, doživljenom, njemu dobro poznatom.

Tuzlarije

Djelo "Sto soneta o ljubavi", baš kako naslov i kaže, sadrži sto soneta čovjeka koji je osjetio čari zaljubljenosti, ljubav, čežnju, sreću i nesreću. Matilda Urrutia ime je žene kojoj su pjesme ispjevane.

Posvećuje joj i posvetu:

Gospođo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pišući za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio, ali
radost poklona veća je nego livada.
Znao sam dobro i u početku
da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime što su zvonile poput srebra,
kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,
sagradih ove sonete od drveta, dodah im zvuk
te opore i čiste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha. Ti i ja, hodajući šumom
i pješčanom obalom, pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
čista drveta, grede izložene ljuljanju
vode i nevremena. Od takva najnježnijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuće
od četrnaest dasaka, da bi u njima živjele
tvoje oči koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:
sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
jer si im ti darovala život.

Sonet 43 – Tražim tvoj znak među ostalima

Tražim tvoj znak među ostalima,
u oštroj i valovitoj rijeci žena,
pletenice, oči te utonule,
bjesne noge što posrću ploveći u pjeni.

Odjednom mi se učini da spazih tvoje nokte,
duguljaste, utakle, nećake neke trešnje,
zatim tvoja je kosa što prolazi i čini mi se
da vidim kako u vodi tvoj lik od lomače gori.

Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
svjetlo i mračnu glinu iz šume koju si donijela,
nijedna nije imala tvoje malene uši.

Ti si jasna i potpuna i jedina među svima
i tako s tobom idem prelazeći i ljubeći
široki Mississipi ženstvenog ušća.

Sonet 61 - Ljubav je vukla svoj rep od bolova

Ljubav je vukla svoj rep od bolova,
svoju dugu i statičnu munju od trnja
zatvorismo oči da nas ništa,
da nas nikakva rana ne rastavi.

Za taj plač nisu krive tvoje oči:
tvoje ruke ne zariše tu sablju:
noge tvoje nisu tražile ovaj put:
mračni med dostiže tvoje srce.

Kad nas je ljubav kao beskrajni val
bacila na tvrdi kamen,
umijesila nas je jednim jedinim brašnom,

i pade bol na dugo slatko lice
i tako se u svijetu otvorenog doba
posvetilo ranjeno proljeće.

Sonet 25 - Prije no što sam te ljubio ništa ne biješe moje

Prije no što sam te ljubio ništa ne biješe moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne biješe važno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je čekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve biješe prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve biješe neotuđivo strano,

sve biješe tuđe i ničije,
dok tvoja ljubav i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

Sonet 73 - Možda ćes se jednom sjetiti ovog oštrog čovjeka

Možda ćeš se jednom sjetiti ovog oštrog čovjeka
koji je poput noža izašao iz tmine
i koji je znao prije no što smo znali:
vidje dim i odluči da bukve vatra.

Blijeda žena crne kose
izađe kao ulovljena riba iz bezdana
i između to dvoje podigoše protiv ljubavi
stroj naoružan bezbrojnim zubima.

Čovjek i žena zatriješe planine i vrtove,
siđoše k njivama, uzveraše se na zidove
i podigoše na brda svoje grozne topove.

Ljubav je tada znala da se zove ljubav
i kada podigoh oči do tvog imena
odjednom tvoje srce odredi moj put.

Za ljubitelje poezije svakako dobar izbor.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI