Oproštaj od prijatelja: Ćazim Sarajlić (1949-2017): Život glinenog goluba Piše: Sinan Alić

Ćazim Sarajlić je bio u pravu. Godinama smo se šalili na temu „vječnog počinka“ u trenucima kada smo se rugali životu, ali i smrti; Kada smo procjenjivali ko će od nas dvojice prvi u „vječna lovišta“; Kada je smislio genijalno rješenje za problem grobalja u Tuzli predloživši da se ljudi sahranjuju uspravno, a za sebe tražio i malo prozorče da može, kako je govorio, vidjeti šta se događa u čaršiji. Pri našim susretanjima Ćazim me je uvijek propitivao: „Vježbaš li oproštajni govor?“. Vježbam, a vježbaš li ti, odgovarao sam na ovu njegovu doskočicu.

A onda me u jutro 21. augusta čaršija zateče pitanjem: -Je li tačno da je Ćazim umro? Nisam imao odgovora, a onda je potvrdan stigao. Nisam ni znao da je u bolnici. Svojstveno njemu. Nikad nikavu patnju, a nije da ih nije imao, nije htio dijeliti sa drugima, pa ni sa najbližima i najdražima. Jednostavno nije svojim životom htio remetiti tuđe. Ja sam gotovo ubijeđen da je Ćazim odlučio da ode i nikakva medicina tu nije mogla biti od pomoći. Odletio je „glineni golub“ u nepregledna prostranstva u ranu zoru 21. augusta.

Živio je životom krhkim kao „glineni golubovi“ u njegovom „vrtu“. I meni se čini da tako žive svi ljudi kojima je umjetnosti glavni smisao života, a za Ćazima je ona bila i više od toga – sam život. Od malih nogu je uz umjetnost, uz stvaralaštvo, uz stvaraoce... Mnogi nisu ni znali da slika sve dok mu paragrafi nisu dozvolili obnovu direktorskog mandata u Međunarodnoj galeriji portreta. On se tada dohvatio kista, boja i platna, a pisao je od ranije. Objavljivao je u „Odjeku“, „Frontu slobode“, „Oslobođenju“. Pisao je likovne kritike, eseje, komentare...
Pišući rugao se životu, primitivizmu i nekulturi koja nas je zapoljusnula. Ćazim je uvijek tragao za čovjekom i njegovom humanijem opravdanju za bitisanje. Takve sredine teško razumiju, a još teže prihvataju. Bio je neizmjerno sretan što su mu kćerke Maja i Asja za trajne životne adrese izabrale Republiku Francusku, državu u kojoj je umjetnost i kultura dio nacionalnog identiteta, ali je istovremeno bio tužan što te adrese, kao mnogi njihovi vršnjaci, nisu pronašle u Bosni i Hercegovini. Sada mi se čini da je Ćazim zalutao u jedno pogrešno vrijeme kome se on žestoko opirao iako je unaprijed znao da je riječ o svojevrsnoj donkihotovskoj borbi. Nije odustajao, a znao je da će on biti gubitnik. Do kraja života ostao je vjeran svojim životnim opredjeljenjima i nije pristajao ni na kakve kompromise. Ni u životu, ni u stvaralaštvu.

Slijedio je ideje nekog humanijeg društva kojeg će zajedno sa dugarima prepoznati i najaviti u „sunčanim danima“ sada već dalekih sedamdesetih godina prošlog vijeka. Bilo ih je 99, ali to je suviše malo za ostavrenje sna jedne generacije koju je njeno vrijeme neprijateljski dočekalo i odbacilo, a novo u potpunosti degradiralo i čovjeka pretvorilo u brojku, pripadnika ovog ili onog etnosa, a Ćazim je samo htio da bude ČOVJEK.

I ništa više!
Ćazim je bio i ostao ČOVJEK!

TUZLARIJE - VIJESTI