Romani Miljenka Jergovića više puta su nominirani za Međunarodnu književnu nagradu "Meša Selimović" ustanovljenu u Tuzli. Prije deset godina njegov roman "Ruta Tannenbaum" proglašen je za najbolji roman izdat te godine na području Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
Ove godine njegov roman "Wilimowski" ponovo je u konkurenciji za prestižnu nagradu tuzlanskih susreta "Cum grano salis".
Identitet, porijeklo, refleksije prošlosti na sadašnjost, budućnost, priče o raznim ljudima, teme su koje se provlače kroz brojne Jergovićeve knjige, tako i u ovoj, nazvanoj po nogometašu Ernestu Wilimowskom, koji je na Svjetskom prvenstvu neposredno pred Drugi svjetski rat dao četiri gola Brazilu, a Poljska je ipak izgubila.
U knjizi ni jedan lik, događaj, nisu opisani slučajno. U, po formatu nevelikoj knjizi, sve je puno simbolike, neočekivanih obrta koji nečije živote čine neobičnim. Oko stvarnih događaja, mjesta, likova, Jergović plete priču.
Jedan od igrača u utakmici iz 1938. godine bio je Fritz Sckerke, koji kao i ostali iz Šlezije, sebe nije smatrao ni Poljakom ni Nijemcem, poslije će raditi kao vozač za Gestapo.
(...) Fritz Sckerke tih je godina, kao i Ernest Wilimowski, za sebe govorio da je po narodnosti Gornjošlezak – ni Poljak, ni Nijemac. Ili tačnije, i Poljak i Nijemac. Obiteljski jezik im je bio njemački, javni jezik poljski. Između dva naroda nejednake veličine, različite historije i kulture, kolektivnih nagona i nacionalnih manijaštava, živjeli su Gornjošlezaki iznutra poznavajući i osjećajući i jedne i druge. Među Poljacima Nijemci, a Nijemcima Poljaci, bili su – u nekom kasnijem shvaćanju i tumačenju – živa figura i metafora tolerancije. (...) Gornjošlezaki postat će ili zločinci ili mučenici, a zatim će, s krajem rata, nestati kao da ih nikada nije bilo i kao da su takvi ljudi, i Nijemci i Poljaci istovremeno, u ovom svijetu bili nemogući (...).
Nevjerovatno različiti likovi opisani su u knjizi. Profesor Poljak Tomas Mieroszewski, koji se u poznijim godinama oženio i dobio sina. Njegova supruga Estera umire mlada, a dječak David, koji je rođen zdrav, sa tri godine oboljeva, postaje nepokretan, te mu se prognozira vrlo kratak život.
Bolesnog tijela ali vrlo bistrog uma, dječak puno toga posmatra, vidi, analizira, i u jednu ruku govori kako zdravi znaju doživljavati bolesne.
(...) David ga je tješio, govorio mu da će skoro vidjeti more, iza onog tamo brda, i osjećao se važnim. Neko je u njegovoj prisutnosti od velike muke zazivao Boga, i to na vrlo poseban način. Možda i prvi put, David je bio nadmoćan panu Henriku. Njemu nije bila muka. I svidio mu se taj osjećaj. To da je drugima muka, a njemu je dobro pa ih može tješiti. (...)
Sa učiteljem, njegovateljicom i ostalima, profesor će se uputiti do jednog malog sela kod Crikvenice, gdje će kod domaćeg stanovništva izazvati veliko zanimanje. Putovali su dugo do hotela Orion kojeg su držali Ilija i Katarina. Ona je bila Njemica pa su hotel svi zvali "Švapska kuća". Katarina je željela što dalje od Njemačke.
(...) Tek postoje doba u ljudskom životu, i u životima carstava i kraljevstava, kada bi bilo najbolje ukloniti se, nestati negdje ili preći u potpunu i tupu neprisutnost. Nadolazak takvih vremena prepoznaju rijetki. Ali su još rjeđi oni kojima je Bog dao taj dar da sami sebe utrnu u času kada žar čovjekov izgubi svoju svrhu i smisao. Ona je takav dar znala iskoristiti, a da o posljedicama svoje odluke previše ne misli, niti da žali za onim što zauvijek ostavlja. (...)
 Wilimowski |
Poljaci u hrvatskom selu, kod domaćice Njemice, kao da ništa nije važnije, slušaju prenos utakmice između Brazila i Poljske. Raznih vjera i nacija, grupa ljudi će se naći na istom mjestu pred Drugi svjetski rat.
Jergović knjizi dodaje zanimljive podatke pa tako navodi da još postoje ruševine kuće u kojoj je bio hotel. Da je Ernest Wilimowski slobodu dočekao kao poljski izdajnik. Nije mu bilo dopušteno da se vrati u domovinu. On je samo jedan od onih koji su po narodnosti bili Nijemci, a po osjećaju Poljaci. U vrijeme Trećeg Reischa bio je građanin drugog reda, neko vrijeme morao je na rukavu nositi vrpcu sa slovom P. Njegova majka, koja se nakon očeve smrti preudala za ruskog Židova, poslana je u Auschwitz. Tokom rata sve je činio da je spasi. Riječ je o sudbini jednog čovjeka koju, po Jergoviću, treba ispričati. Kao zanimljivost navodi i da niko nije Brazilcima u službenoj utakmici dao četiri gola osim Ernesta Wilimowskog. Nijedan tim Brazilu nije dao pet golova, a da je ipak izgubio, osim Poljske.
Svi narodi koji su u svojoj historiji proživljavali golgotu, a malo koji nije, imaju utisak da nikome nije bilo gore. Nažalost, puno je onih koji su osjetili besmislenost ratovanja i političkih previranja. Ljudski vijek nije dovoljno dug da čovjeku da mudrosti da na vrijeme nauči cijeniti bitne i bitno. Rijetki, kao lik Katarina iz knjige, imaju taj dar.
S.M.
